Nije život samo plakanje, čak i kad prolazi u sivom Beogradu `47. Osuše se suze. Bio je već treći mesec u kome su dogurali do prvog bez pozajmica, Branko P...... , pasionirani fotograf, često je dolazio da slika Mišu (Miša sa medom, Miša sa belim šeširićem, stotinu slika budućeg genija kako prelistava knjigu) , sve dok ga Rajka, posle petominutne dremke u ćošku, ne bi podsetila da I oni imaju dete kod kuće pa bi oboje uzjahali Brankov motor I odjezdili niz Varšavsku. Njihovog sina, Banetovog imenjaka, skraćeno zvanog Buca, u trenucima bekstva od svakodnevice čuvala je Rajkina majka; Banetovoj majci je čuvanje unuka bilo preveliki štrapac, sat i kusur od Neimara do Profesorske kolonije, dva sata dok su Rada i Bane u bioskopu, posle natrag, ode celo popodne zbog nekog glupavog filma, i tako je Bane, jednom kad se davao neki francuski film za koji je čuo da može da se gleda, za razliku od neizbežnih ruskih, zamolio Peru da pričuva sinovca a ovaj, kao podršku, pozvao Vuleta, od nedavno oca slatke bebe koju su zvali Cica, verovatno da ih ne podseća na oštrokondjastu baba-Danicu po kojoj je dobila ime.
Dok su se supružnici smejali doživljajima glumca kome je spadala perika dok se od ljubomornog suparnika skrivao po ormanima i ispod kreveta, iza zavesa i krinolina, Pera i Vule su svog štićenika učili da govori. Dvogodišnjak je već govorio sasvim lepo, kao da je devojčica, a pošto je tepanje bilo zabranjeno, i pravilno. Ipak, bogomdani učitelji su se slagali da mu je fond reči pomalo oskudan pa su se za ta dva sata svojski potrudili da popune prazninu. Vunderkind se pokazao dostojnim učitelja pa je Radu i Baneta, još nasmejane po povratku iz bioskopa, naglo uozbiljio rezultat pouke.
„Kaži“!, rekao je Vule.
„PIČKA“, rekao je nasmejani dečkić dok su se učitelji tresli od smeha a roditelji od užasa.
„i još“?, pitao je Pera.
„MATERINA“, dodao je mališa ponosno.
Na to je Rada ciknula kao da je videla miša a Vule i Pera su se skupili kao miševi koji su ugledali mačku i izleteli iz kuće da bi ponovo počeli da se smeju tek na polovini ulice dok ih je Radina cika pratila i dalje. Miša, potpuno nenaviknut na takvo majčino ponašanje, samo se ukočio i uplašeno treptao sve dok ga nisu stavili u krevet. Rada i Bane su još malo komentarisali bezočnu neodgovornost koju su pokazali Vule i Pera i zaricali se da više nikad neće ostaviti svoje fino dete nasamo sa ta dva razbojnika. Kad su se malo izduvali, nastavili su razgovor koji su prekinuli pre nego što su krenuli u bioskop.
„Dobro“, rezimirala je Rada, „ upisujemo fakultet ponovo, ja učim po ceo dan, da završim što pre, Ti kad se vratiš sa posla, pa koliko i kad stigneš“.
„A počinjemo odmah, učimo unapred, da polažemo nešto već u prvom roku. Sutra ću da odem do fakulteta da vidim šta se promenilo a šta se priznaje od pre“, šaputao je Bane kao da kuje neki perfidan plan.
Nije to bio loš plan i predvidjao je Radino diplomiranje do sredine `49. a Banetovo za godinu kasnije i sigurno bi se i ostvario kako je zamišljen da se nije desilo da Bane jednog sivog oktobarskog dana ne stigne kući na ručak tek predveče, smrknutog lica, zatičući Radu koja je od brige već izgrizla nokte a od straha i usne; neka druga žena bi se bojala druge žene, ona se bojala UDBe.
„Taman sam se spremao da krenem kući“, pričao je Bane, „kad se pojavio jedan, onako, žilav, crnpurast čovek u kožnom kaputu, vidjao sam ga nekoliko puta u kraju kad šetam dete, valjda stanuje negde u Kopernikovoj, i ljubazno me zamolio da krenem sa njim, kao, jedan poznanik hoće da popričamo u četiri oka, tu je blizu, pet minuta, on će da me odvede. Nije ni rekao kako se zove, nisam ga ni pitao, znam ko je, čim nosi kožni kaput. Odvede me u onu zgradu na Obilićevom vencu, na drugi sprat i uvede me u sobu, u sobi stoji i puši omanji čovek sa crnom, grguravom kosom i crnim brkovima, kaže ovom što me doveo dobro, Bugarine, slobodan si, oči mu igraju kao na zejtinu a spustio kapke na pola i ja poznam onog što je iskočio iz voza, onda kad smo se vraćali u Beograd, sećaš se, sigurno, pričao sam Ti o njemu, pre rata se muvao sa Dražom šamšulom i ostalim komunistima, zove se Predrag N. S.... a svi ga zovu Krvavi Sara. Presekao sam se kad sam ga video!
Šta li ovaj `oće od mene? mislim se, a on se smeši, onako ljubazno, kao da smo prijatelji koji su se juče rastali, pa kaže baš sam juče razgovarao sa drugom Dragoslavom pa mi on kaže da ste išli u razred i da si politički bio malo kolebljiv ali da ti treba dati šansu, i evo, da ti damo, iako mi sve znamo, ali ipak, da nam malo pomogneš.
I tu on lepo meni predloži da ja njemu, da niko ne zna, javljam šta priča jedan kolega, i sa kim, i tako..“
„Crni Bane, on Te vrbuje za UDBu!“, kriknu Rada toliko da se dete trglo u krevetu.
„Jeste“, klimnu glavom Bane. „A onda, kad je to sve izgovorio, više se nije onako prijateljski smeškao nego je, kad je video moje zapanjeno lice, onako, tihim glasom, rekao da moram da budem pametan, da imam malo dete, da razmislim i da porazgovaram sa ženom pa da dodjem sutra ujutro da mu kažem šta sam rešio“.
„Šta rešiš da rešiš, biću sa Tobom“, rekla je Rada. „Znam da ne možeš da pogrešiš. A sad dodji da jedeš, vidi koliko je sati a nisi ručao“.
Ljudi se na razne načine nose sa strepnjom; Rada je noć probdela ležeći kao proštac, Bane se prevrtao do zore. Onda je otišao u kupatilo, sredio se po svim propisima, poljubio Radu koja ništa nije pitala i sina koji se već probudio i pružao mu ruke, nasmejan kao uvek. U sedam sati je već bio uveden kod Predraga N. S...... koji ga je hladno pogledao i rekao: „Vidim, ne nosiš ćebe, znači da si pametno prelomio“.
„Nisam imao šta da prelomim“, rekao je Bane mirno, kao čovek koji se pomirio sa sudbinom. „Izvinite, ja to ne mogu!“
„Kako ne možeš“?, uzviknuo je, potpuno iznenadjeno, Predrag, „pa i drugi saradjuju sa nama!“
„Znam“, rekao je Bane jedva čujno,“ ali ja od sebe očekujem više nego drugi“.
„Odlazi“!, prosiktao je Predrag skačući iz fotelje, „sam si kriv za sve što ti se desi! Budalo!“ Jednom rukom zapovednički je pokazao na vrata a drugom se mašio za telefon.
Bane je brzo izašao pazeći da ne zalupi vrata, polako sišao niz stepenice i izašao na ulicu čudeći se što ga stražar nije zaustavio. Kući je stigao malo posle devet.
„Šta je bilo“? upitala ga je Rada dok mu je otvarala vrata.
„Bilo je kao što je rekao Fransoa I“, rekao je Bane,ljubitelj istorije, „Sve je izgubljeno, osim časti“!
„Šta je izgubljeno“? pitala je Rada.
„Posao, tačkice...“, odgovorio je Bane i prvo ispričao kako je tekao razgovor sa Predragom N. S....a onda nastavio...“a kad sam stigao na posao, tamo me je sačekao kadrovik i rekao da sam otpušten i da mu još danas donesem karte za snabdevanje jer više nemam pravo na njihove. Dobiću one za nezaposlene ako se javim u reon. Baš su brzi, nije prošlo ni pola sata od kada me je onaj izbacio iz kancelarije a ja već izgubio posao. Bar me nisu uhapsili“, rekao je tešeći se. „Sad ću bar imati vremena za učenje“.
„Da, menjamo plan“, rekla je Rada uzdišući, „sad Ti čuvaj dete i uči ceo dan a ja ću morati noću, jer, jasno je, moram da se zaposlim, posle ovoga Tebe niko neće smeti da uzme“.
Rada je bila agilna mlada žena. Sledećeg jutra je odlučno ušla na vrata koja su se za njom zatvorila aprila `41. Uniformisani portir je bio stari kadar i lično je sproveo posetiteljku do kancelarije kadrovskog referenta koji je bio na nekom sastanku pa je usledilo čekanje u društvu kadrovikove sekretarice, krupne, lepe crnke dubokog glasa i nekakvog vragolastog odsjaja u očima. Bila je sasvim neposredna I odmah je počela da postavlja pitanja a Rada je odgovarala bez uvijanja. Nekom sa strane bi njihov razgovor izgledao kao razgovor dve prijateljice koje se odavno nisu videle jer je Radina sagovornica na svaki odgovor o mužu, detetu, poreklu, uzvraćala sopstvenim primerom I bila je zapanjujuće iskrena sa osobom koju vidi prvi put. Posle pola sata razgovora već su bile pertu a kad je prošao ceo sat a druga referenta nije bilo, Rada je bila potpuno očarana novom prijateljicom koja je bila udata za brata bivšeg vlasnika najveće Robne kuće u Knez Mihajlovoj, da je raspuštenica, (ta omalovažavajuća reč je bila rečena sa velikom dozom prkosa), da ima dva sina I da se sprema da uplovi u sledeći brak.
Priču je prekinuo dolazak druga referenta koji je upitno pogledao Radu, pa zatim svoju sekretaricu koja mu je odmah rekla: „Drugarica želi da se vrati u Narodnu banku ukojoj je radila do rata a dala je ostavku jer nije htela da saradjuje sa okupatorom. Znam je odavno i potpuno garantujem za nju“.
„Nek` napiše molbu pa ćemo da vidimo gde da je smestimo“, rekao je referent ličkim naglaskom malo ispeglanim beogradskom peglom i izgubio se iza tapaciranih vrata.
„Brano, Ti si jedno veliko SRCE“!, rekla je Rada ushićeno i tako je Brana stekla nadimak koji je nosila do kraja svog dugog i uzbudljivog života o kome bi mogao da se napiše ceo roman, samo da se nadje pogodan pisac. Mašta mu ne bi bila potrebna.