Sport spaja ljude. Tako je bilo u doba antičkih Olimpijskih igara, tako je i danas. Tako je bilo i u doba krvavog Velikog rata, kada je bilo tako malo stvari kojima bi se čovek mogao radovati. Centar za sportsko nasleđe Jugoistočne Evrope, uz pomoć i podršku ambasade Velike Britanije u Srbiji, započinje projekat koji ima za cilj da prikupi podatke i istraži sportske kontakte između Srba i Britanaca u periodu Prvog svetskog rata, kako na Solunskom frontu, gde su bili najčešći i najintenzivniji, tako i u Srbiji do 1915. i Velikoj Britaniji, gde su se sklonile brojne srpske izbeglice. Istraživanje zajedničkog sportskog nasleđa dve nacije nije samo svojevrsni omaž srpsko-britanskom savezništvu u periodu Prvog svetskog rata već predstavlja i mogućnost da se dođe do fundamentalnih saznanja o samim počecima srpskog i jugoslovenskog sporta i uticajima koji su na razvoj istog imale razvijene sportske nacije poput Velike Britanije.
Početkom leta grejala me, jedno vreme, estetika komunizma. Ali ne ova srpska, hardcore varijanta nego sam se pitala: kako to zaista izgleda s bezbedne distance? I tako sam se, u potrazi za tim materijalnim ostacima, zatekla, par dana u Pragu.
Na prvi pogled, od istočnog bloka, kamen na kamenu nije ostao. Mase turista dolaze da gledaju mostove, katedrale i cele ulice iz 12-og, 15-og, 17-og veka. Tu su restorani, pivnice, prodavnice, kafići, poslastičarnice. Sve je skockano da zadovolji svaku turističku potrebu. Šta tu može da se ne dopada?
Ali, kad se čovek izmakne malo
Valjda isprazni monarh misli da će se tako lakše sporazumeti sa obožavaocima Solženjicina na zapadu...
(inserti iz teksa D. Marjanovica "Transformacija ruske retorike i zašto je Kazahstan, ključni saveznik, zaprijetio izlaskom iz Euroazijske Unije")
"... ...
"Gospodin Nazarbajev je mudar lider, vjerujem da je najmudriji na cijelom post-sovjetskom prostoru i nikada ne bi išao protiv volje naroda. Sve što je radio je bilo u interesu Kazahstanske države", rekao je Putin. Lijepe riječi o svom, kako i sam kaže, najbližem i najvećem savezniku. No, tada
Nazivi Beogradskih ulica su putokaz u urbanoj mapi grada, po njima se pamti i prepoznaje grad. Mreža nazvanih ulica čini mentalnu mapu grada, virtuelnu kartu Beograda koju građani nose sa sobom, svako memoriše svoju i onda se osećaju kao kod kuće. Odvajkada, imenovanjem ulica odaje se počast izuzetno zaslužnim ličnostima, obeležava se istorijski događaj ili neki važan datum.
Nazivi ulica u svakodnevnici su znaci po kojima se građani snalaze u gradu, mogu drugima objasniti gde stanuju, odrediti mesto ljubavnog sastanka ali i da poštar može da im isporuči pismo ili penziju. Preko naziva ulica može se čitati i prepoznavati istorija grada. U Beogradu to nije uvek slučaj, jer je Beograd lociran na mestu koje nije moglo ostati po strani, trajao je u burnim vremenima i bio svedok mnogih promena sve do danas. Menjali su se vladari i svaki je imao želju, ali i moć, da briše neke delove istorije grada, posebno one koji mu nisu bili po volji, da uspostavlja svoje viđenje istorije, dorađuje predhodnu, započinje svoju ili vraća u život događaje iz nametnutog zaborava. Česta promena imena ulica menja ne samo istorijsku matricu, već i mentalnu mapu grada, kulturu memorije, pa građani pored ostalih planetarnih problema i ovim činom bivaju dodatno dezorijentisani i zbunjeni.
Kontekst, fakti, interpretacija, reprezentacija
Usled delimičnog uspeha revizionista u pokušaju masovnog onepismenjavanja stanovništva, potrebno je u ovakvom razmatranju početi od osnova razumevanja istorijskih događaja i istorijskih narativa. Šta više, da bismo uopšte razaznali u kojoj i kakvoj magli fantastičnog revizionističkog predela se nalazimo, moramo neprestano insistirati na ovim osnovama, kao što se pri prostornoj orijentaciji neprestano moramo služiti kompasom.
Da bi se uspešno orijentisali u pisanoj istoriji ili istoriografskoj građi, moramo pre svega