Izložba "Lavirint 90-ih", prostor Miljenko Dereta
Ono što je uopšte poznato, nije zbog toga što je poznato takođe i saznato...
(G.F.W. Hegel, Fenomenologija duha)
Večite devedesete dobile su i svoj muzej. Trenutno se nalazi se u lavirintu. U lavirintu, za razliku od maze-a, nema mnogo izbora, mnogo traganja i otkrivanja a pogotovu nema izbora oko cilja ulaska u lavirint i izlaska iz lavirinta. Cilj je dolazak do njegovog centra a izlazi se na istom mestu gde se ulazi. Put do centra i natrag do izlaza/ulaza
Priču stare gospođe čuo sam u jednoj od onih dugih i izgubljenih noći krajem dvadesetog veka, dok su rakete krstarile nad Beogradom tražeći svoje ciljeve, a mi sedeli u memljivom skloništu.
Govorila je tiho, a prekidala je samo kad bi maramicom brisala suze. Svi smo je pažljivo slušali, čak su i deca prestala da plaču.
(to je ono bebče iz prethodnog bloga)
- Aze ika Ajesada Meku (kaže čika Aleksandar Merkuri) a su kivi ovi eke (da su krivi ovi eksperti, bebče misli na eksperte koji su širili lažne vesti o nemoći ruske ekonomije i politike i time navukli Zapad na napad, što i nije bilo teško*), aji a da ito naci (ali ja kažem da su isto krivi i navijači, misli na ove što navijaju po društvenim mrežama za Ukrajinu a ne pada im na pamet da se i sami angažuju na primer na frontu, npr jedan Žižek koji se zalaže za intervenciju evropske vojske je kao bivši primeran vojnik JNA bolje obučen