Svaki razvoj, a naročito brzi, nagli, nepromišljeni, vremenom postane kompleksna igra lica i naličja, protivrečna pojava koja može da ostavi posledice koje traju godinama, decenijama, vekovima. Iz želje da se odgovori na legitimnu potrebu, da se pronađe izlaz iz neke vrste krize ili zastoja, gradovi znaju da se otrgnu i organskom i planiranom rastu, i da se upute u pravcu divljeg i nekontrolisanog. Proizvodi takvog rasta svedoče o tome koliko je tanka nit između fantastičnog i groznog, urbane utopije i distopije.
The 1977 Bucharest Earthquake occurred on Friday, 4 March 1977, 21:20 local time and was felt throughout the Balkans. It had a magnitude of 7.4 and its epicenter in Vrancea (in the Eastern Carpathians) at a depth of 94 kilometers.
The earthquake killed about 1,570 people and wounded more than 11,000. Among the victims was the Romanian actor Toma Caragiu. Nicolae Ceauşescu had to suspend his official trip to Nigeria.
About 35,000 buildings were damaged, and the total damage was estimated at more than two billion dollars. Most of the damage was concentrated in Romania's capital, Bucharest, where about 33 large buildings collapsed. Most of those buildings were built before World War II, and were not reinforced. Many of the historic buildings that collapsed were not rebuilt; instead, the land was cleared for the building of the Palace of the Parliament. (http://en.wikipedia.org/wiki/1977_Bucharest_earthquake)
Gotovo trideset godina kasnije Bukurešt postaje glavni grad jedne od zemalja Evropske unije, i šesti grad po naseljenosti administrativnog gradskog područja u toj istoj Uniji. Istovremeno, problem sa kojim se Bukurešt suočio posle Ceauşescuovog monumentalnog pretumbavanja centra grada bio je (i ostao) vrlo ozbiljan. Staro gradsko jezgro bilo je ili zamenjeno novim zgradama (Skupština, tj. Palatul Parlamentului, novogradnje u Bulevardul Unirii i nekoliko okolnih ulica), ili pušteno da propada. Mnoge zgrade u pešačkoj zoni oko Ulice Lipscani i danas imaju vidna oštećenja od zemljotresa, a niko ih nije pipnuo za sve ove godine.
Q: Kako se ponovo uspostavlja simetrija razbijena postavljanjem patke na pozornicu? Pošto “…the duck provides a considerable distraction. It flaps, it potters, sometimes it makes a bid for freedom…”.
A: Tako što na scenu postavimo gluvog, slepog i nemog.
I na pitanje i na odgovor slučajno nabasam pitajući Googla šta ima da mi kaže na temu “three degrees of separation”. Što baš tri? Fascinira me bliskost raznih tema i verovatno sam nekom “maestralnom” podsvesnom aritmetikom podelio šest na dva, aksiomatizovao tako “originalnu” ideju pa onda poleteo da joj vredno udahnem “dušu”.
Znam da nema ništa gore ovde na blogu nego komentarisanje vesti sa B92, ali nisam mogao da izdržim, kad sam ovo video.
Za one koje mrzi da otvaraju linkove, evo motivacije:
"Turisti koji budu dolazili u Crnu Goru moraće da plate eko-turističku taksu, a moći će da unesu najviše kilogram suve hrane, litar alkoholnog i dva litra bezalkoholnih pića u originalnoj ambalaži, saopštila je portparolka Ministarstva turizma Jelena Paović."
Dakle naše južne komšije (bivše ono drugo oko u glavi) su lude k'o struja - rešili su da osim turizma stimulišu i trgovinu - do poslednjeg turiste.
Već vidim kako Grčka, Bugarska i Turska spremno odgovaraju na ovaj izazov, spuštajući svoje kvote za turističke gepeke na 500, 400 i 250 grama, a tečnost do 100ml, k'i u avionu :)
Na ovaj tekst inspirisala me je kratka i lepa razmena sa blogerkom AlexDunja, na blogu kod Naše Nove VIP blogerke, legendarne angie.
Sasvim slučajno, dotakli smo se ....geografije, tačnije : geografije prošlosti - pričajući o Ateljeu 212.
To je Kraj u kom sam odrastao. Moji kvartovi....., i moje ekipe iz detinjstva .
Kraj je imao jasno određene granice, kako i dolikuje : „gore“ – to je bila Skupština, savezna 4sure (sa sve D.Ćosićem u Palmotićevoj 1 i M.Djilasom u br.8), pa sve do Vlajkovićeve, kad smo malo poodrasli proširili
Hipoteze i nagađanja su jeftina, bar većini nas kojima život ne zavisi kritično od mišljenja sa kojim izlazimo pred svet, a ako im niko ne može proveriti vrednost onda i good value for money, opet - zato što su jeftina.
Tako, evo jedne transvaluation hipoteze by speculation. Recimo da juče vrednost znanja o tome kako „nasrtati“ na mikrotalasnu rernu (naterati je milom ili silom da radi ono što mi hoćemo) nije bila neka, pošto je i neznalac mogao uz priloženo upustvo da nasrće podjednako dobro. Lako je napraviti neku istorijsku paralelu gde je gradijent ovako neke vrednosti bio redove veličina značajniji, uglavom u pozitivnom smislu iako je istorija prepuna i negativnih primera.
Istorija São Paula mogla bi se sažeti kroz priču o nekoliko zgrada koje su obeležile grad u njegovim ključnim epohama. Conjunto Nacional, jedna od njih, ogromni stambeno-poslovno-trgovinski kompleks na ulici koja je i dalje simbol grada, Aveniji Paulista, danas nema ni približno onoliki značaj kakav je imao u godini svoje inauguracije, 1958. Te godine na vlasti bio je predsednik Brazila koga mnogi i dalje poistovećuju sa najvažnijim trenucima brazilske modernizacije u 20. veku i koga svi i danas popularno zovu JK (Žota Ka), a koji se zvao Juscelino Kubitschek.
Tih pedesetih godina izgledalo je kao da Brazil ide napred, u budućnost koja obećava razvoj i prosperitet. Nedugo posle inauguracije zgrade Conjunto Nacional sledila je jedna još mnogo veća, Brazilije kao glavnog grada. Naravno, kao što to obično biva, pogotovu u zemljama trećeg sveta, odmah zatim šezdesete su donele otrežnjenje u vidu vojne diktature, a JK otišao je, kao i mnogi brazilski intelektualci, u egzil. Ali to je duga priča.
You see things as they are and ask: 'Why?'
I dream things as they never were and ask: 'Why not? '
-- George Bernard Shaw
Na mom prethodnom blogu o virtuelnoj reintegraciji dijaspore, "Od Tokija do Milvokija", koje inače priča o virtuelnim opštinama, ličnim kartama sa čipom i sličnim mogućim "velikim" projektima, Dragan Pleskonjić, "tripraseta", "KRALJMAJMUNA" i ja smo započeli da iteriramo ideju jednog relativno niskobudžetskog rešenja za pojednostavljenje uplate administrativnih taksi na šalterima državnih službi. Radi se o rešenju iz klase "M-commerce", tj. plaćanja upotrebom mobilnih telefona.
Znači, umesto da čekate u redovima u bankama, popunjavate uplatnice i donosite overene primerke, ideja je da dođete na šalter, pronađete šifru takse koju treba platiti (na oglasnoj tabli kod šaltera) i pošaljete jednu SMS poruku sa šifrom takse, na broj koji bi verovatno zavisio od mobilnog operatora.
Mobilni operator bi vam onda zadužio "račun" (ako ste prepaid, morali biste da imate dovoljno kredita) i platio uslugu u vaše ime, prenoseći u on-line modu poruku o plaćanju ministarstvu finansija. Ovu poruku bi šalterski radnik mogao da vidi, te da na bazi toga izvrši plaćenu uslugu. Ako je plaćanje uspešno, mobilni operator bi vam vratio poruku sa referentnim brojem uplate (koji treba da pročitate/pokažete šalterskom radniku) i iznosom koji je plaćen.
Kuda dalje?
Čini se da vreme srednjevekovnih mitova u Srbiji polako prolazi, osim za one sa zaista jakom imaginacijom.
Izduvali smo sa „teritorijama“. Čak i najtvrđim nacionalistima je ostalo uglavnom da planiraju da „ojačaju“, pa da se vrate „tamo“ (Kosovo, Kawlovac, Kawlobag, Viwovitica) za 50-100 godina – nadajući se, valjda, dobrom zdravlju – ili računajući da će njihova deca da budu dovoljno luda da se tako nečim bave...
Kad se podvuče crta... puno čaša je polomljeno. Privreda upropašćena, penzijski fondovi rasuti, državni sistemi poput školstva i zdravstva nisko pali, a veliki broj ljudi, posebno stručnih i kvalitetnih, otišli iz zemlje.
Pitanje koje se postavlja posle svega ovoga je – kako raditi na popravljanju štete koja je načinjena, a istovremeno preusmeriti fokus patriotizma i integrativnosti na aktivnosti koje nisu u tako strašnoj koliziji sa (sada) susednim zemljama, narodima sa kojima živimo na istom prostoru – i na kraju krajeva, dobrim delom sveta.
Znači, kako da, „polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih gradjana i etničkih zajednica u Srbiji“, stvorimo novu mehaniku integracije, koja se ne meri u kvadratnim kilometrima suverene državne teritorije i mitovima o Milošu Obiliću i devet Jugovića, koji se preseljavaju u Carstvo Nebesko – nego brojem aktivnih članova zajednice, njihovim kvalitetima u kontekstu vremena u kome živimo i njihovoj međusobnoj saradnji, baziranoj na zajedničkom interesu i dobrovoljnosti.
Svaka reč i pokret su ubedljivi i istiniti. I jasno je da će biti onako kako on kaže. Pripada onim ljudima kojima verujete jer znate da govori istinu. Ako negde postoji granica, on će je pomeriti. On će je preći.