Društvo| Istorija| Planeta| Putovanja| Život

Conjunto Nacional

Avram Goldmann RSS / 24.03.2008. u 21:45

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
The past is a foreign country: they do things differently there. (L.P. Hartley: The Go-Between)

Istorija São Paula mogla bi se sažeti kroz priču o nekoliko zgrada koje su obeležile grad u njegovim ključnim epohama. Conjunto Nacional, jedna od njih, ogromni stambeno-poslovno-trgovinski kompleks na ulici koja je i dalje simbol grada, Aveniji Paulista, danas nema ni približno onoliki značaj kakav je imao u godini svoje inauguracije, 1958. Te godine na vlasti bio je predsednik Brazila koga mnogi i dalje poistovećuju sa najvažnijim trenucima brazilske modernizacije u 20. veku i koga svi i danas popularno zovu JK (Žota Ka), a koji se zvao Juscelino Kubitschek.

Tih pedesetih godina izgledalo je kao da Brazil ide napred, u budućnost koja obećava razvoj i prosperitet. Nedugo posle inauguracije zgrade Conjunto Nacional sledila je jedna još mnogo veća, Brazilije kao glavnog grada. Naravno, kao što to obično biva, pogotovu u zemljama trećeg sveta, odmah zatim šezdesete su donele otrežnjenje u vidu vojne diktature, a JK otišao je, kao i mnogi brazilski intelektualci, u egzil. Ali to je duga priča.

Sa svojih 25 spratova i 100 metara visine Conjunto Nacional zauzima ceo gradski blok, između ulica Augusta i Padre João Manuel, na čijem je licu Avenida Paulista a naličju Alameda Santos, na jednoj od najviših tačaka u gradu. Reklama banke Itaú na vrhu zgrade ima časovnik koji se vidi sa nekoliko kilometara udaljenosti. U momentu svoga otvaranja Conjunto Nacional bio je simbol onoga što je São Paulo hteo da bude, veliki i moćan. Conjunto je bio pompezna višenamenska zgrada namenjena da ljudi u njoj rade, žive, jedu i piju, kupuju, idu u bioskop i knjižare, sve pod jednim krovom. Dao je inicijelni poticaj da se od Pauliste, koja je ranije bila dom bogatim vlasnicima plantaža kafe (jedan od njih bio je vlasnik zemlje na kojoj je Conjunto Nacional sagrađen) i ostalim posednicima niskih porodičnih vila visoke i više srednje klase, napravi simbol paulistanskog modernizma.

Sledio je građevinski bum koji je učinio da Avenida Paulista postane zaštitni znak ne samo grada, već verovatno u ekonomskom smislu i najznačajnija ulica Južne Amerike, Wall Street Brazila. Conjunto je učinio da se težište noćnog života pomeri iz starog centra grada prema krajevima grada oko Pauliste, i tako pravljenjem alternative centru anticipirao kasniji razvoj i doprineo da São Paulo postane ono što je danas, policentrična metropola. Susedni kvartovi Bela Vista, Consolação, Cerqueira César i Jardim Paulista postali su žila kucavica, a Conjunto Nacional ponosno je stajao u središtu svega toga, sa terasom na kojoj se nalazila jedna od najekskluzivnijih kafana u gradu, prethodna generacija današnjeg butik hotela Fasano, koji je sada nekoliko ulica nizbrdo.

Mnogi kažu da je Conjunto Nacional u neku ruku preteča trgovinskih centara koji su preplavili ceo svet, pa i Brazil, od sedamdesetih naovamo. Istovremeno, ako je shopping mall, sa svojim hladnim utilitarizmom, izraz postmodernizma u arhitekturi, Conjunto je proizvod visokog modernizma, jedne epohe u kojoj još nije odbačena romantičarska ideja višenamenske gradnje kao poziva na suživot, gde se prepliću upotrebne funkcije kako bi se prostori za život, rad i zabavu preklapali i dopunjavali, a ne međusobno isključivali, gde je umesto specijalizacije ideal bio multiplikacija. Shopping mall iz te perspektive predstavlja izgubljenu bitku, a zgrade kao što su Conjunto Nacional poslednji samoubilački juriš. Shopping mall je prepuštanje (potrošačkoj) sadašnjosti u odnosu na koju su sve ostale vremenske ravni nevažne, gotovo smešne, a Conjunto Nacional je otelotvorenje ideje za stvaranjem civičkog prostora koji predstavlja, kao i celi grad Brazilija (građen u isto vreme) i mnogi drugi projekti Oscara Niemeyera i njegovih sledbenika/prijatelja/istomišljenika, ne samo pogled u budućnost, nego i pokušaj da se utiče na pravac u kojem bi organizacija društva mogla da ide.

Požar koji je gotovo uništio Conjunto Nacional 1978. godine bio je u tom smislu neka vrsta ironičnog odgovora sudbine, znak da je istorija otišla na drugu stranu od one koju su arhitekti pedesetih pokušali da predvide i ponude. Posle toga Conjunto Nacional nikada nije obnovio svoju auru pionirskog poduhvata. Nastavio je da živi kao jedna zgrada među mnogima, starija i zapuštenija od ostalih, ali i uspomena na jedan san o mogućnosti drukčijeg života, i dalje zauzimajući solidan komad gradskog zemljišta na udarnoj lokaciji, ali da nikome više nije bilo jasno zašto.

Tek dvadeset godina kasnije, 1998, Conjunto Nacional renoviran je detaljno, i delimično je obnovljena zgrada kao i svest o onome što je ona mogla da predstavlja. Za oko ljudi sa početka 21. veka Conjunto je ružna i glomazna zgradurina, ali se za nju može reći isto što i za mnoštvo drugih primera brazilske arhitekture 20. veka, a to je da su zanimljive čak i kada su ružne. Iako nije više fokus gradske pažnje, aktivnost oko Conjunta nije ni zamrla. Unutra je jedna od najboljih knjižara u gradu, Livraria Cultura, koja ima tu zabavnu karakteristiku da nije zapravo samo jedna knjižara, nego ima nekoliko odvojenih ulaza, i iza svakog od tih ulaza krije se tematsko odeljenje (jedno sa beletristikom, drugo sa knjigama posvećenim nauci, treće jezicima, itd.). Pored toga, u zgradi se nalazi glavni štab filmskog festivala, jednog od najvećih u tom delu sveta, jedan od gradskih bioskopa sa probranijim repertoarom, još nekoliko kulturnih institucija, može se piti kafa, jesti pão de queijo (pogačice od brašna mandioke sa sirom), uživati u sveže isceđenim sokovima. Tu i dalje ljudi žive, rade u kancelarijama, parkiraju automobile, kroz zgradu i danas prođe na hiljade prolaznika.

Brazilska arhitektura, kao i brazilska svest, često je okrenuta budućnosti, utopijski impuls Novog sveta nije se sasvim ugasio, jedino što ta nekadašnja budućnost ponekad više preživljava kao svedočanstvo o prošlosti, njenim nadanjima i iznevernim očekivanjima.

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ludvig ludvig 22:17 24.03.2008

vama sam prestao da pišem preporuke:))

Vas nema pa nema baš dugo...pa bljesne tekst...hvala na putovanju... pošto opet ne očekujem veću diskusiju...
nikola svilar nikola svilar 22:21 24.03.2008

-

vama sam prestao da pišem preporuke:))


i ja L.
ovaj blog uvek predstavlja zaista - uzitak za citanje.
nikola svilar nikola svilar 22:19 24.03.2008

ah brazil...

...oskar nimajer - brazilski mag arhitekture (jos je ziv, koliko boze ima godina danas),
lucio costa - urb. projekat brazilije...
kao i uvek ljudi - preporuka. bravo

p.s.
da li mozda ima neka knjiga ovih putopisa i gde se (u srbiji) moze nabaviti?
Stalker Stalker 02:56 25.03.2008

Oscar

oskar nimajer - brazilski mag arhitekture (jos je ziv, koliko boze ima godina danas),

Oscar Niemeyer je proslog decembra napunio ravno 100 godina. I dalje zivi u stanu svog dede na Copacabani. Svakodnevno stvara istim ritmom kao i pre 80 godina, uz obavezni dim kubanskih cigarilosa. I dalje je ubedjeni levicar...

AlexDunja AlexDunja 22:28 24.03.2008

la nisam prestala da preporucujem:)

niti cu!
bas danas mi je palo na pamet da mi
nedostaje tvoj tekst.
hvala.
ivana23 ivana23 22:51 24.03.2008

:)





MilutinM MilutinM 23:33 24.03.2008

Vrlo lep tekst

A podsetio me na sliku mog omiljenog fotografa Jana Arthusa Bertrana



Njegov prigodan tekst je OVDE

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana