gost autor: gavros
Marko Đorđević je doslovno svjetski a naš! Jedan je od najinovativnijih bubnjara današnjice (prema magazinu Modern Drummer), kompozitor i profesor na Berkliju koji duži niz godina živi u Njujorku a nastupa sa raznim muzičarima širom svijeta.
U narednim postovima osvrnuću se na svoje muzičke početke: prvi gramofon, prva gitara, prvi bend, prvi javni nastupi...
Koristiću prava imena nekih osoba, tako da će moji Leskovčani biti u prednosti u odnosu na ostatak čovečanstva... ;)
A ako neko, od onih koje ću spomenuti, 'oće da me tuži zato što ga povlačim po internetu, samo neka izvoli! Vidimo se na sudu... :)
Eartha Mae Kitt (17 Januar, 1927 - 25. Decembar, 2008)
Po nepisanom običaju ovih dana se šalju duhovite i satirične Božićne i Novogodišnje čestitke poznatim, slavnim, uticajnim, bogatim, javnim... likinjama i likovima.
Baš zato sam u prazničnom izdanju "Mućni glavom" odlučio da za Novu 2016. godinu uputim Novogodišnje i Božićne čestitke nepoznatim, neuticajnim, siromašnim i običnim ličnostima oba pola, širom naše lepe Srbije. Pa da krenemo!
Prvu čestitku sa lepim željama upućujem svima onima kojima je Elektrodistribucija "isekla struju", pa će praznike morati da dočekaju i provedu uz sveće! Kao
Bilo je to krajem sedamdesetih kada je junak ovog bloga postao svestan potpune prolaznosti mode. Desilo se da je tog septembra dobio najpre nove farmerice koje nisu uske već više onako vrećaste a nisu ni indigo plave već onako više svetle; pa čitav dan nije mogao da se navikne da ih nosi jer mu se činilo da kad ga ništa ne steže u tim delovima onda nije ni obučen, a kada nisu obučeni, tadašnji dvanaestogodišnjaci su se osećali nekako neprijatno a ne kao ovi danas; a potpuni šok ga je tek očekivao sutradan. Tada je stigla - košulja, ali ne bilo kakva, nikako ne bilo kakva ! Gde je tu kragna, hteo je junak prvo da pita, gde su tu šare, hteo je drugo da pita, jer tu su bili neki patrljci onih dotadašnjih kragni, tek možda 5, 6 cm dugački, da li se to i zove košuljom uopšte kad u njoj možeš da potrčiš a ništa ne odskače o tebe i ne hladi ruke tamo bliže ramenima, a kakav je tek to dezen naopako jedva da se i vidi kako je sitan ko još nosi jednobojne košulje...
E, baš te jeseni su prvi brkovi nestali sa ulica.
.. I stojimo tako nas dvojica na izlazu iz sela zvanog Idvor, autobus nam je utekao ispred nosa, niko neće da nas poveze, pada mrak... a ja pojma nemam šta da radimo. Pitam ga - a čiji si ti momak? A on mi kaže - ja sam od tih i tih… A ja mu kažem - znaš ja sam sa tvojom sestrom onomad išao u gimnaziju, šta je sa njom? Kaže mi – ima troje dece i muža koji je biznismen u Slovačkoj. Kažem mu – vidiš eto ja u tim istim godinama stopiram na koncert jednog domaćeg pank benda.
To gore, sa sve smajlijem na
Za grupu Rain Dogs - fantastični beogradski tribute to Tom Waits bend - znam već nekih 7-8 godina. Sada čujem da oni ovih dana slave desetogodišnjicu svog rada, tako da mogu slobodno da kažem da ih znam od početka njihovog rada.
Počelo je tako što sam na radiju Beograd 202 jedne subote slušao emisiju Deca XX Veka i - kao veliki i dugogodišnji fan Toma Waitsa - morao sam da se javim u emisiju i pohvalim njihov rad.