Ovo je zahvalnica talasu koji je mnoge autore izneo na površinu i učinio ovo mesto mnogo bogatijim.
Trajao je, otprilike, 16 meseci.
Bilo je lepo, bilo je kvalitetno, bilo je zabavno.... nadam se - biće opet.
U vreme mejlova i sms-ova, lake i brze distribucije raznih 'kružećih poruka' koje treba proslediti dalje - ili će se desiti (ili neće) to i to. takve poruke su postale više izvor nerviranja i zavitlavanja, nego radosti ili zabave.
Radoznalost me uvek natera da ih pažljivo pročitam, i često se iznenadim... mnoge me dotaknu. Da li je u pitanju određeni trenutak, raspoloženje ili stvarna vrednost - ne trudim se da shvatim.
Ovaj put želim da jednu takvu poruku podelim s vama.
Pre nekoliko meseci, stari
Upravo sam odgledala po n-ti put ''The Way'', film koji je Emilio Estevez režirao i posvetio svom dedi iz Galicije, a glavnu ulogu dodelio svom ocu, Martinu Šinu.
Kada sam ga prvi put gledala, na preporuku Alave, mnogo mi se dopao, iako su mi se te ideje o hodočašćima od više stotina kilometara peške, u vreme specijalizovanih agencija koje te avionima i autobusima vode na lice mesta - činile tupavim.
Kada sam ga drugi put gledala, krajem aprila, već sam donela odluku da idem. Što pre.
Šta se u međuvremenu desilo?
ali to ti je kao ono : svet se deli na Škorpione...i ostalO
pa znaš kako - ako uzmemo u obzir prosečnu količinu paranoje koju poseduje samo jedan osrednji scorpio....tu ti je onda odma' u pitanju - grupisanje
Mlađani:
Ubrzo sam otkrio da sam šarmantan i duhovit, da mi moj sako (moj - myass ...) veoma dobro stoji (mošmisti
Pre nekog vremena napisah kako sam nasred ulice napravila piruetu, tresnula, ustala, obrisala blato i nastavila se osmehom, kao da se ništa nije desilo... Sutradan, naletim na poznanika - nešto starijeg od mene - i u nekom laganom ćaskanju uz komplimente koje mi je podario, upita me:
''Je li... imaš li ti sa kim starost da dočekaš?''
''Nemam'' odgovorim kao iz topa.
''Računaj od sad da imaš.''
I počnem da
Mesecima se spremam da napišem tekst o mladima, o adolescentima i onima koji tek to treba da postanu, pa sve odlažem. Kako krenem na temu emosa, nasilja, agresivnosti, želudac mi se pobuni, a glava kaže ovo je ogromna tema i ogroman problem, odakle početi?
U vreme bombardovanja, kada bi me neki od roditelja pitali za savet šta da urade sa sopstvenom decom koja se plaše, uvek bih odgovarala 'hej, deca
Napisah naslov i hitno sam morala da izletim iz kuće da preuzmem neki paketić od brata. Hajde da iskoristim i psa da prošetam.... E sad, dve stvari su bitne: ulica koja je raskopana do ivice zgrade - trotoari ne postoje i Malac terijerske krvi. Kad se to dvoje spoje, uvećano njegovom neobuzdanom radošću pred bregovima šljunka, zemlje, peska, dobijemo haos ili praznik, zavisi od ishoda.
I da, Malac jurca na povodniku od 4 metra i kako trči i svim mogućim pravcima (šteta što ne leti, bilo bi još zanimljivije) svaki čas mene uveže tim povodnikom. Umesto da ga prebacim iz
Sećam se našeg prvog crvenog gramofona. I sećam se nekih prvih ploča i njihovih omota. San Remo, Arsen Dedić. Leo Martin... I naravno, prvih dečijih vinila. Mama nam je kupila Priče za decu na koje smo mi manje više ostali ravnodušni, jer je brat već jurio T Rexe i Čildren of d revolušn, a meni je bila zanimljivija Tereza Kesovija i 'Nono, dobri moj nonooo' jer sam mogla da ispoljavam sve svoje glasovne mogućnosti, verovatno nervirajući
Kažu da ima(m) devet života.
U familiji me zovu Maca... Kad su baš nežni, ili me se užele, obrate mi se sa Mače, a braća od tetaka su me zvali Mačka, kada bi me zadirkivali. A meni je sve to prijalo. Prija mi i danas.
U mom prvom životu, datumi mi nisu značili ništa. Praznici da. Pokloni da. Ali datumi ne. Njih sam počela da pamtim nešto kasnije, u drugom životu.
U tom prvom, čudila bih se kad neko kaže da slavi i drugi rođendan osim pravog, da slavi još nekog sveca osim krsne slave - zato što je tog dana dobio drugu šansu, preživeo nekakvim čudom,
Jedna od dražih epizoda u mom veselom životu je tzv. 'Margita's case' koji se desio pre šest godina.
Moram napraviti i mali uvod. Imala sam sreću da dobijem stipendiju za društvene studije komunikacije i obrazovanja za rad s mladima. Za mene je to bio ogroman izazov, biti s mnogo mlađima od sebe na putovanjima, učiti od svih njih, ne mudrovati i ne praviti se pametnom. Jedini način da naučim jeste da dođem otvorena za učenje. No, prvog dana druge godine studija, kad smo konačno videli naše tutore o kojima smo slušali godinu dana, o njihovoj izuzetnosti, i krenuli sa upoznavanjem, ja napravih ''slučaj''.