2019-08-21 21:51:22
Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura

JONA

horheakimov RSS / 21.08.2019. u 22:51

gošća autorka: Snežana P. Lončar

 

Napisat ću joj pismo kad budem daleko - misli Jona i ne čuje svoj glas koji tu misao izgovara.

Kome ćeš napisati pismo? - upita žena skrećući pogled s monitora kompjutora u koji već satima gleda i lagano tipka prstima po koljenima, djeluje bezvoljno i daleko, možda nervozno. 

Kako ću se sada izvući. Treba biti tajno, treba da dozna tek kad me ne bude više. Kako ću se sad izvući. Što god da progovorim o tome pretvorit će se u jad - misli Jona i uzmiče prema vratima. Žena ga gleda površno, pogled joj je negdje po sredini njegova lica, ali ipak s izvjesnim zanimanjem i ponavlja pitanje. Odjednom mu sinu, nesmišljeno dođe:

To je stih jedne pjesme koju sam jučer negdje čuo - govori i osjeća kako to zvuči sasvim uvjerljivo, vjeruje da je dovoljno uvjerljivo da ona ne nastavi ispitivati. Pokušavam se sjetiti melodije, ali ne ide, a pjesma mi  bi smiješna, stihovi su smiješni, a i muzika, nešto kao parodija na... - nastavlja Jona, pa zašuti na tren. Ma nevažno je, već mi, eto, pade na pamet - doda odmahujući rukom uvjerljivo nehajno i pokuša se nasmijati, ali bezuspješno. Osjeti kako mu se lice  iskrivljuje u grimasu, u neki, pomišlja, glupi, izdajnički izraz. Ali žena se malo osmjehnu i vrati pogled na monitor lapotpa ispred sebe, pa Jona odahnu, shvati da se uspio izvući i skoro da iskliznu iz sobe.

 

 

          Ustala je premorena kao i svaki drugi put od kada je ovde. U oborenom ogledalu videla je samo svoja otekla stopala. Jedna siva tigrasta mačka je otrčala pod krevet kada je ona nogama dotakla smrdljivi tepih. Koraknula je, sa velikom mukom, tri koraka do plehane sudopere. Nalaktila se i otvorila oči. Da bi pustila vodu morala je kleštima da odvrne ventil na slavini. Ručica je bila slomljena, zatrpana sudovima i praznim konzervama hrane za mačke. Kako je uronila lice u vodu skupljenu u otvorene dlanove, setila se svog prvog ronjenja u Mrtvom moru, bila je još školarac. Voda koja joj se slila niz lice i zadržala na vrhu ispucale usne bila je slana. Setila se kako ne može da se seti kada je zaspala, osim da se znojila i znojila i znojila. Klešta je spustila u malu šerpicu iz koje je poslednji put jela nešto ljudski skuvano, pre tri nedelje. Podigla je pogled i videla karton sa svežim jajima. Znači vratio se. Znači verovatno je vikend. Brže bolje je potražila tiganj u kome će ispržiti sva jaja. Bez masti. Okrenula se prema šporetu i podigla plamen. Sve je bilo gotovo za manje od tri minuta. Čučnula je ispod sudopere da uzme konzervu hrane za mačke. Jedna riđa mačka izletela je pred nju kako je otvorila vratanca. Sasula je sos iz konzerve, na kojoj je mačija glava držala riblju glavu u ustima, u jaja i promešala. Pola je sipala u onu šerpicu iz koje je klešta spustila na šporet i uzela sa poda jednu plastičnu kašiku. Okrenula se ka krevetu a 38 od rodopsina svetlucavih očiju gledalo je u nju radoznalo. Prirodnog svetla zbog nedostatka prozora nije bilo ni malo, iako je bilo blizu podneva. Ona to nije mogla znati. Samo jedna neonka treptala je iznad vrata sobice koja su bila odškrinuta.

 
2019-09-11 21:10:02
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

11 DANA (9/11)

horheakimov RSS / 11.09.2019. u 22:10

dan deveti

            Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.

 

 

Gospodinu Sviftu, šefu Art & Media odeljenja na Fakultetu Umetnosti Nova Škotska

Vrlo me raduje činjenica da mogu da vas ovim putem izvestim da je Umetnički savet odobrio sredstva za projekat koji ste s vašim studentima prijavili a tiče se isprobavanja i testiranja literarnih sposobnosti majmuna. Savet je jednoglasno odobrio sredstva, uvideo da samim konceptom ni na koji način dodatno ne ugrožavate već ugrožene životinje, zapazili su njegovu filozofsku suštinu koja seže daleko, sve do antičkog vremena, Aristotela i Cicerona i opravdano su nazvali vašu zamisao, uznemiravanje javnog mnjenja performansom koji će preispitivati postulate, kako crkvene, tako i naučne teorije evolucije. Sa zadovoljstvom vam saopštavam da je u tom smislu, za realizaciju vašeg projekta Umetnički savet odobrio sumu u iznosu od tačno 3159 $ CAN.

Vaš dragi Plez Baskal

 

 

Čuje se glas iz podruma, dole nekog ima. Gde je sada STB pa da ovo snima? Njih sad drugo zanima. Animae. Animal. Na o’balama Bodruma, kum i kuma, i kumić, sa balama. Zašto ljudi bale Česterton i mimo papira?

Ja sam na ulici, mislim si o Vladi i šta Vlada radi Ljubici-Bubici. Mislim i o zašivenoj gubici i o čaši i o neoStaši, o ne, šta? šic, ši-cu, šici. Ko prvi. Vici. Veni Vendi. Dubstep. Koprivici. Sa Kube. Kako bi mi sada dobro došao konac kojime sam auto-šio usta da očistim  zube.

Jednim udarcem pen-drekom slomio sam 7.

Pandur nosi AirMax, zaposleni drema, suprug malo lema, ni lemingsa nema, mamurna je trema, programska šema ne podržava mi neman, iz Loh Nesa, nemam, jezero Balaton kraj kog svira Balaš, desi se poplava u sred Bela Hamvaš.

Kašalj traži udah, uzdam se u Bruta, u njega se sumnja, vozio je snegom a bez zimskih guma, kuma vara kuma i kum vara kuma, rasna mačka Puma Swede nikakav je gurman, samo seme guta. Za večerom svira Bahn crven kao Kuman.

Čuvaj se sine, vladaYU grip i sline, tekućine vagine i voda sa slavine, nisu zdravi, jesu zdravi, konfuzija kontuzija, šiške možda nisu al’ su zubi pravi, siske možda nisu, uhvati me za sisu, barokni Bahn je brisnuo na misu. Na mišu. Helikopterom u Nišu.

 

Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i s obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.

 

 

ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser 

jebana ikebana 

            Ostavimo Ego, svakako ometajući faktor, po strani na čas. Recimo da se kreativnost širi poput zaraze i da jedne na stvaranje noviteta nagone noviteti nekih drugih. Mentalni procesi koji iznedre apstraktni objekat sastavljen od ideja (pada mi na pamet već spomenuti Pink Floyd i njihovi čekići, deset hiljada čekića/mozgova od kojih svaki može da skuca deset hiljada eksera/ideja)  jedinstveni su za ljudsku životinju, životinju koja se od srodnih životinja razlikuje po proizvodnji i kondenzaciji ideja.

            Ono što joj/nam to omogućava je jezik.

 

 

Sve što je okruživalo Iliju Sokolovića podsećalo je na izlet, na ekskurziju. Mesec dana ranije prijavio se kao dobrovoljac, jer je i većina drugova iz razreda išla. Država se raspadala, nije bilo termina za matursku ekskurziju i ovaj bi pohod sa hercegovačkih vrleti na Dubrovnik mogao biti nadoknada za propušteno. Jedino nije bilo ženskinja koje su mahom na maturskoj htele dati, kada se dobrano napiju. Istina i rakije je bilo manje, ali je bilo. Pa ipak bilo je tih priča o video rekorderima, televizorima, mini linijama koji se mogu nositi kući. Bilo je i zlata i novaca, doduše rezervisanih za neke veće zveri, novaca od kojih se mogla otvoriti videoteka u Trebinju ili čak kafana u Neumu. Stari mu je od kada zna za sebe obećavao da će ga voditi u Neum, na more. Devetnaest punih a još nije video more.

Sve što je okruživalo Miliju Orlovića bilo je more. Istina nikada nije izašao kroz Gibraltar kapiju iz Sredozemnog dvorišta, ali znao je imali razlike između Sicilije i Sardinije, Monaka i Marseja, Soluna i Tesalonikija…

 

 
Sve je u sekundi krenulo zamirati. Tišina u najavi. Ponovo sam sa njim. Tu je a kao da nije tu. Kroz razvaljena vrata u dvorištu čulo se kako dečurlija iz Bosne napuštaju imanje. Šta li im je rekao Ilija Sokolović? Šta je bilo u garaži? Dobro je zapamtio to ime, Ilija Sokolović. Mogao je biti iz Sokolovića. Ili iz Sokolca? Njegova je mati poreklom sa Romanije. Prebirao je svašta po glavi Milija, kada ga je priveo svesti glas brkatog Bradića preko radio stanice:
- Novi ima li nešto dole? Da šaljem Tamića?
Počeo je trezveno da misli, Milija Orlović, kao da mu je narednik lupio dva šamara posle teškog pada u ringu. Sve i da je našao ključeve ko bi njemu dozvolio da odveze ovaj san iz garaže. Pravilo koje važi za video rekordere ovde bi bilo pregaženo kao i svako ko bi se našao na putu njegovom gaženju. Neki bitniji glavonja bi to odvezao kući a njega bi prvo veče hvalili a posle bi ga zajebavali svi od reda. Ionako je zbog svoje tunjavosti bio često na tapetu. Da dolaze da ga odvuku, pa vredelo bi i ljudstva i tehnike, verujem da bi i sam viceadmiral bio uvučen u to ali poštedeće ih muka, mislio je. Valja sprovoditi ratne operacije a ne šlep-službu. Mislio je Milija Orlović kako se do sada ni o koga nije ogrešio, metak nije ispalio, kamoli ubio nekoga, nije čak ni jedan video rekorder pripisao sebi, čak ni ako mu je sledovalo. 
 
 
 

Hladan zimski vazduh košava je dodatno ledila tako da je Drago odmah po izlasku iz kabine uvukao dugački vrat u svoj železnički šinjel. Podigao je kragnu i vratio kapu na glavu, koju je skinuo dok se zbog svoje visine provlačio kroz vrata kabine.

Čuvaj se Drago, odjeknuo je glas kolege koji ga je napuštao preko garažnog koloseka. Vrata iza kojih se skupljalo staro društvo pustila su na kratko, dok je kolega ulazio, snop svetla i oblak toplote stare kaljave peći iz ugla zajedničke prostorije odmorišta, koji je vetar trenutno progutao. Drago je za sobom čuo snažan zveket zatvaranja metalnih vrata i treperenje stakla na njihovoj gornjoj polovini, žutog peskiranog stakla koje je propuštalo na beton zagasito svetlo iznutra. Okrenuo je glavu od svoje ne tako blistave prošlosti u potpuno izvesnu, blisku, košmarnu budućnost. I pored svesti kakav je danas dan i kakav će i sutra biti, nije mu padalo na pamet da se okrene ili predomisli. Trudio se da usredsredi svoje misli samo na jedno. Bila je to teretna kompozicija koju će prekosutra uveče povesti sa ranžirne stanice, gde već treba.
Ispred vrata ostao je da stoji starac sa plavom kariranom švercerskom torbom koja mu je visila sa štapa, ručno izdeljanog, prebačenog preko ramena. Stajao je tako da je samo torbu hvatala žuta prigušena svetlost koja je dopirala iza vrata. Gledao je za Dragom, slojevito obučen, ali samo u vunenim čarapama.

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana