... konspiracionih teorijica na temu nadolazećeg katastrofalnog kolapsa američke ekonomije i bitke za Evroaziju, a iz perspektive prebrzog dešavanja Kine, Nemačke, Irana, Sirije i Rusije
"Količina" događaja, i ne radi se više o broju nego količini, je neverovatna, iako je odavno poznato da američke hegemonije nema bez dolarske hegemonije, a ove bez petrodolarskse hegemonije, a nje bez vlasti nad Bliskim Istokom i "epsilon" okolinom.
Nemačka i Rusija su stubovi evroazijskog mosta, Kina glavni motor sa sve gorivom, pa se Nemačkoj u geo-strateškom ratu dešavaju
Teofil Pančić je u svom matičnom listu, pre neku nedelju, napisao nešto što mi je bilo indikativno za uvid u vibriranje građanske Srbije. Teofila pominjem jer je on jedan od retkih autora iz tog miljea s kojim se često slažem, a rado ga čitam i kad se ne slažem. Dakle, Pančić je rekao otprilike, nije mi tačan citat pri ruci, da je danas neprilično kritikovati Nikolića i da svako ko ima primedbi na vlast treba da ih adresira na Vučića. Ako to moja mašta nije nadogradila, ponudio je i obrazloženje u vidu tvrdnje da za kritikovanje Vučića treba stisnuti petlju, pa je takva kritika, u stvari, test, zaboravio sam čega tačno.
Sanda Rašković Ivić je rekla da DSS mora da definiše da li je riba ili devojka, tj. mora da odluči hoće li nastaviti u skladu sa svojom politikom u kojoj nema mesta za Evropsku uniju ili, recimo, Beograd na vodi, ili će ostati da odumire u današnjem "kolaboracionizmu". Čitajući ovu izjavu, a u kontekstu aktuelne priče o "rehabilitaciji" Draže Mihajlovića, razmišljao sam koliko su opasne sekvele koje je kumrovečka politička škola ostavila na one koji su je pohađali, ali i na sve koji su tolike godine proveli u ozračju ideološke radijacije koja je proizvela patološke promene na pokolenjima.
Da mi je neko rekao da ću dan za danom u Picin park, ne bih mu verovao. Ja, naime, veoma malo verujem u individualna dobra dela, ukoliko nije pitanje života i smrti, a posebno ne kada je dobročinitelja troje a ljudi kojima treba pomoć se broj ne zna. Dobročinsta pozdravljam, ali u taj način ophođenja ne ulazim, jer mislim da je sažaljenje prilično jadan osnov za bilo koji međuljudski odnos, kao
Koju nam poruku donosi zivot kada vidimo Tomislava Nikolica i njegovu zenu u drustvu princa Čarlsa i Kamile?
Ako samo za trenutak zaboravimo cinjenicu da Čarls i Kamila ne predstavljaju u nasim zivotima nista posebno, moramo priznati da su to ipak vazni zvanicnici. Njihove zivote prati ceo svet ... ko ce uzeti krunu ... da li se rodio decak ili devojcica ... i milon drugih trivijalnosti vezanih za kraljevsku porodicu.
I sad ih bivsi upravnik groblja i covek sa falsifikovanom diplomom sacekuje, razgovara sa njima, daruje, slika.
Kako decu da vaspitavamo, koje savete da im dajemo kada ovakvi ljudi isplivavaju u prvi plan, odlucuju o sudbinama drugih, sacekuju princa Čarlsa i uzivaju u svim mogucim beneficijama.
Sta smo to propustili mi naivni koji verujemo u neke druge vrednosti?
Dolazak članova tročlanog predsedništva BiH u Srbiju je svakako državnički potez Vučića, bez obzira na protokolarne procedure i razloge odsustva predsednika Nikolića. Beogradski susret Vučića i trojice članova predsedništva BiH poslao je snažnu poruku koja jasno glasi:“da Drina više nikada ne bude krvava, da ne bude krvava ni jedna reka ni potok, da ne bude logora, jama i masovnih grobnica.“ Jednostavno, budimo ljudi, razgovarajmo i dogovarajmo se. Koji su dometi i može li se zaista vidljivo krenuti u normalizaciju ili će rečeno ostati samo fraze za datu priliku?
Mislim da je to bila i dobra prilike da se pokrene inicijativa da sami formulišemo i usvajimo zajedničku deklaraciju- rezoluciju o pomirenju, jer pokazalo se da nas drugi uvek mogu posvađati ali se pomiriti možemo jedino sami.
Inače, toliko sam se tog dana nauživao slušajući novinare i razne analitičare i političare u direktnim prenosima i specijalnim emisijam pa i građane na ulici kako govore afirmativno o bratstvu i jedinstvu ,čemu su se koliko do juče ti isti izrugivali.Ispade da je bratstvo i jedinstvo nešto što se podrazumeva i opet je
Kratak rezime jučerašnjeg mitinga rečima samih aktera:
Kada Gašić kaže da nema odgovornosti, to je Vučić, kada Vulin laž i to je Vučić, kada Zorana Mihajlović da 300 intervjua, a izgradnja Žeželjevog mosta stoji, to je Vučić, kada Selaković vređa advokate, i to je Vučić, i kada Verbić ponižava profesore, kada Stefanović učestvuje u farsi oko , kad Mali proglasi akademike za neznalice, i to je Vučić i kada Đukanović napadne zaštitnika građana.
Bojan Pajtić, 25.04.2015.
Meni je čudno da se DS-u Aleksandar Vučić pričinjava svugde i u svemu. Ljudi koji su sada u DS-u su, takođe, pregovarali sa SNS-om. Nisu uspeli da se dogovore oko toga kako bi trebalo da se vodi politika.
Ljudi koji su ostali u DS-u prestali su na dobar način da obavljaju javne poslove...
Dušan Petrović, 17.04.2013.
Pošto ovih dana u srpskim senzacionalizmu i inače sklonim tzv.medijima čitam različite gluposti, ako će nekome koristiti, kratak izveštaj/putopis iz drevne Hellade bio bi sledeći:
Oni koji se ovih dana spremaju da krenu u Gčku, ili su već uplatili aranžmane pa ne znaju šta da rade razloga za neku veliku paniku realno nemaju. Treba samo da ponesete novac - ne na karticama već u kešu (!), ili makar uglavnom u kešu.
Iako je zvaničan stav grčke vlade da turisti neće imati problema pri plaćanju karticama - u praksi to ipak nije svuda tako. Prevedeno: većina prihvata plaćanje karticom - ali ima i izuzetaka.
NATRAG: Božidar Mandić i Porodica bistrih potoka (1969 - 2015)
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad
Autor i kustos: Nebojša Milenković, viši kustos MSUV
Izložbu otvara: prof. dr Zvonko Maković, istoričar umetnosti
Otvaranje: četvrtak, 17.septembar 19h
Promocija monografije: petak, 18.septembar 13h
Kako pisati o Božidaru Mandiću? O čoveku kod kog su umetnost, literatura i svakodnevica do te mere isprepleteni da nikad sa sigurnošću ne možete jasno razlučiti gde prestaje jedno a počinje drugo i(li) treće.
Ovo je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna...Ovo je kratka borba protiv onog čipa za zaboravljanje, koji nam je ugradila Majka Priroda, jer kad bi se svega što smo proživeli, sa decom, sećali...natalitet bi još drastičnije padao.
Prvo čari trudnoće... baš tada mi se tako spavalo na stomaku, na kome je komotno mogao da se posluži ručak za četiri osobe... nisam mogla da dohvatim pertle, izuvali i kotrljali su me okolo... spavala sam gde god me naslone... oblačila sam se u dvosobne šatore sa kamp odeljenja prodavnica sportske robe...Onda porodjaji...vojska saborkinja u tačkastim, državnim spavaćicama, na preklop...sa mastiljavim pečatom bolnice na grudima (da neko ne mazne tu dragocenu kreaciju slučajno, kao uspomenu na divno provedeno vreme, u cenjenoj instituciji) ...e to nećemo opisivati, jer tu apsolutno poštujem podsvesnu naredbu Majke Prirode : "Zaboravi!"...Zaboravila.
Da nije bilo, ne bi...
U belom plaštu s postavom boje krvi, šepavim konjaničkim korakom, u rano jutro dana četrnaestog prolećnog dana nisana, pod stubove peristila između dva krila palate Iroda Velikoga izašao prokurator Judeje Pontije Pilat.
I ne bi...
Pomrčina koja je naišla sa Sredozemnog mora prekrila grad koji je prokurator mrzeo. Nestali su viseći mostovi, koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom, sa neba se spustio bezdan i potopio krilate bogove nad hipodromom, Hasmonejsku palatu sa puškarnicama, pijace, karavan-seraje, sokake, ribnjake...Nestao je Jerušalaim – veliki grad, kao da ga nikada nije ni bilo na svetu. Sve je progutala tmina koja je preplašila sve živo u Jerušalaimu i okolini. Čudnovati oblak je doleteo do mora u smiraj dana, četrnaestog dana prolećnjeg meseca nisana.
Da nije bilo, ne bi ona tako dugo plakala...
Naposletku duboko uzdahnu i utiša se. Iza prozora je oluja još jednako besnela. U peći, u dimnjaku, okolo zidova kao da nešto plače, a Saveliju se činilo kao da to plače u njemu, i u njegovim ušima. Večeras, evo, potpuno se uverio u ono što je o svojoj ženi mislio. Ona je to pomoću nečiste sile raspredila vetrove i poštanske trojke. U to više nije sumnjao. Ali na njegovu dvogubu žalost, natprirodnost, tajanstvenost, ta divna moć davala je osobiti lepotu ženi pored njega, koju ranije nije nikad opazio. I zbog toga što je o nju, iz prostote svoje ni sam ne znajući kako, opoetizirao, ona mu se činila nekako belja, svetlija, nepristupačnija...
- Veštica! – ljutio se Savelije. – Fuj, kako je odvratna!
A međutim, on sačeka dok se ona umiri i poče ujednačeno disati, pa se onda prstom dotače njenoga potiljka i podrža u ruci njenu debelu pletenicu. Ona to ne oseti...Tada se osmeli i pomilova je po vratu.
- Mir! – viknu ona i udari ga laktom u nos, tako da mu sevnuše svetlaci.
Bol ga prođe brzo, ali se iskušenje ipak nastavilo i dalje.
Da nije bilo, ne bi se ujka-knez hidropatijom lečio...
Evo, dočekala sam da prođu svi dežurni praznici verskog i laičkog porekla. Nisam htela da vam ih kvarim, mada lični doživljaj miniranja života mi teško da bih mogla rečima, rukama, nogama i očima da vam dočaram. Znam ja da će prilično njih odmah reći: »Dobro došla u Srbiju«, al ja ipak i dalje mislim da Srbija nema tapiju na glupost.
Ponekad se u očekivanom ritmu, ali često i nepredvidivo, pojavljuju opasna vremena. Ono što su im zajedničko su smutnja i neočekivanost uprkos najavama i prognozama. Prosto, jeste da nadležni crtaju, pismenim porukama najavljuju, mašu rukama i ponavljaju kao japanska kazna, ljudi ipak rade ono što oni hoće, okrećući leđa logici i stvarnosti o koju se svaki dan sapliću. I svaki pojedinačno misli da je baš on u pravu, dok ostali pojma nemaju ma koliko ga brojčano prevladavali. Ma koliko opasnih vremena doživeli, ljudi i dalje iz tog iskustva ne mogu da izvuku mnogo više od gunđanja i refrena koji izražava zgroženost vremenom koje radi šta hoće, ugrožavajući današnjicu i slaveći dobra stara vremena kad se znalo ko pije, a ko plaća. A, sad da l je regularno ili nije, tek ima da biva.
Gost: Amika - Milivoj Anđelković, književnik
Постоји читава плејада дела и писаца који су претече Интернета и у којима су коришћење многе карактеристике Велике Мреже па се може рећи да су је они »предвидели» и користили Интернет пре Интернета. То су венци прича и поема, приповести, романи и хронике које се надовезују, преплићу, укрштају и даље рачвају: Библија, Приче из 1001 ноћи, Декамерони Кантенберијске приче Чосера (14. век), Дон Кихот (17.век), Тристрам ШендиЛоренса Стерна (18. век), колажне песничке збирке Аполинера, романи Џон Дос Пасоса и Бориса Пилњака, Уликс, Хазарски речник, а посебно Борхесова Вавилонска библиотека и Пешчана књига, Кортасарове Школице...