Sanda Rašković Ivić je rekla da DSS mora da definiše da li je riba ili devojka, tj. mora da odluči hoće li nastaviti u skladu sa svojom politikom u kojoj nema mesta za Evropsku uniju ili, recimo, Beograd na vodi, ili će ostati da odumire u današnjem "kolaboracionizmu". Čitajući ovu izjavu, a u kontekstu aktuelne priče o "rehabilitaciji" Draže Mihajlovića, razmišljao sam koliko su opasne sekvele koje je kumrovečka politička škola ostavila na one koji su je pohađali, ali i na sve koji su tolike godine proveli u ozračju ideološke radijacije koja je proizvela patološke promene na pokolenjima.
Narodi mudriji od nas, Englezi npr, period okupacije u Drugom svetskom ratu posmatraju procenjujući ulogu svojih sunarodnika, tako da saradnju sa okupacionom vojskom koja je za svrhu imala spašavanje života civilnog stanovništva posmatraju kao patriotsko delo, dok naše pseudopatriote, ali i mnoge demokrate, 70 godina kasnije na saradnju sa strankom koja je na demokratskim izborima osvojila vlast, mislim na SNS, gledaju kao na "kolaboraciju".
Zanimljivo bi bilo odgovoriti zašto se ponašamo na ovaj način, zašto još živimo zarobljeni u kavezima komunističke propagande? Zašto još uvek izigravamo, ne Pavlovljevog, već Kardeljevog psa koji juri sopstveni rep? Zašto gubimo vreme u stupici titoističkog pogleda na klasnog neprijatelja, izdajnika naroda i uverenja o moralno-političkoj podobnosti?
Da zlo bude veće, izvesni Janko Veselinović je napustio SDS jer ta stranka, po njegovim rečima, nije dovoljno opoziciona. Reagovao je SDS objasnivši da Janko nije napustio stanku, već je stranka napustila Janka. Dok su se Janko i Marko objašnjavali ko je koga izbacio, a ko napustio, Jovo je Bakić napisao novi program koji će Borko da predloži DS-u. Borko je tim povodom izjavio da mu Jovo ne piše program i da on, Borko, ne planira da cepa stranku čiji je potpredsednik, dok je Jovo potvrdio da piše Borku program i dodao da u novoj Borkovoj stranci neće biti mesta za svakog, jer ta stranka nema ambiciju da bude masovna, nego želi da bude kadrovska.
Dok se opozicija bavila ovim "poslovima", premijer je pred odlazak u Vašington bio u prvoj zvaničnoj poseti Albaniji, gde je, na samitu u Tirani, govorio o važnosti regionalne stabilnosti, o pomirenju srpskog i albanskog naroda i sa šestoricom premijera država regiona dogovarao infrastrukturne projekte koji bi unapredili saobraćajne, a time i privredne veze kao uslov za ekonomski razvoj svih zemalja Balkana.
Vučićeva poseta Tirani i poruke koje su tamo izrečene najrečitiji su odgovor na predsednikovu Platformu obustave dijaloga s Prištinom, blokiranja EU integracija i novog vezivanje ruku i nogu Srbiji u trci za poboljšanje standarda građana, trci u kojoj smo mi u direktnoj kompeticiji za privlačenje stranih investicija sa ostalim zemljama regiona. Da li je opozicija, barem onaj njen deo koji je prethodnih godina vodio proevropsku politiku, primetio ovaj, po mišljenju moje malenkosti, civilizacijski iskorak u dobrom pravcu i da li ga je podržao?
Jok, brate. Opozicija je bila zaokupljena važnijim poslom oko onoga što rade Janko, Marko, Jovo, Borko i sl.
Opozicija, radeći aktivno i uporno na sopstvenom obesmišljavanju, sebi je najveći neprijatelj. Ako to razumemo uvidećemo paradoks: najveći prijatelj opozicije u ovom trenutku je Aleksandar Vučić. Kako to? Pa lepo, ako Vučić bude uspešan u nastavku EU integracija, u stabilizaciji regiona i u činjenju Srbije poželjnom destinacijom za investicije, onda on radi upravo ono što je bila ideja postojanja pomenutih opozicionih stranaka, pa je to dobro za sve građane Srbije, ali i za te stranke jer se ostvaruje cilj kome su nekad težile. Ukoliko ne bude uspešan, eto prilike da oni ponovo budu alternativa.
Tako da Janko, Marko, Borko i Jovo i ostali drugari mogu slobodno da nastave svoj infantilni igrokaz, nemoj da im neko u tome bespotrebno smeta.
Objavljeno u Našim Novinama 30.5.2015.