Razglednicu je naneo vetar sa okeana. Doletela je u jednom dahu, kada se razdanilo na tren u pepeljasto popodne. Panorama grada, okrenuta naopako, bez adrese, bez pečata. Okrenuo sam je da sagledam grad, poznate su mi siluete, obrisi zgrada, ali ne mogu da pogodim šta gledam. Ako se ostavi da stoji naopako, zgrade će se ispraviti, samo će mutna slova u naslovu ostati natraške, voda na kojoj leži grad, dovoljno je siva da može biti i nebo.
- Slušaj, ja uopšte ne mogu da budem zadovoljan kuda ova država ide… Ne znam, mislim, to je manje-više ono što sam napisao u svojoj priči… Vlada, ova vlada koja srlja negde unapred, ne znaju ni oni kuda, ona, ona je namazana, prevarantska, puna je lažova, secikesa i derikoža… Oni su deo sistema, ili bolje reći antisistema, u koji niko normalan ne može da poveruje. Ja lično im ništa ne verujem. Ako kažu da je noć ja moram da izađem na terasu da proverim…
- A od kada pišeš?
- Ponovi mi?
- Od kada pišeš?
Niko ne zna ko je mladić sa fotografije. Nije moguće stupiti u kontakt ni sa kim ko bi imao da kaže nešto o njemu. Svi su ili mrtvi ili zaboravljeni. Zapravo, nikoga ni ne zanima ko je on. Poznat je kao mladić sa američkom zastavom. Zvaću ga Miki.
Imao sam pitomu lisicu, ali ju je pijani komšija prosto ubio
komšija, od preko puta, govorio je svojoj majci da će je otpratiti na Orlovaču
a onda je njegova vilica prva osvanula na banderi
pisalo je, između ostalog, ožalošćena majka Ružica
"Obrazovanje nije ništa drugo do rekonstrukcija ili reorganizacija iskustva."
Džon Djui
(riječ je o pedagogiji, ali opet je /htio ja to ili ne/ postmodernizam glavni junak)
Prašina.
Podeblji sloj prašine.
Jutros sam zatekao sebe kako, poluzevajući, na površini police sa televizorom, ispisujem svoje ime i godinu pored, četiri, dakle, slova i broj 2018, četiri cifre godine koja je tek počela da se odmotava, u vidu nevidljivog klupka koji za sebe ima čvrsto prilepljene okolnosti i događaje koji će se desiti, i taj klupko je uvek isti, jedina razlika je u tome što se, iz godine u godinu, odmotava u različitim pravcima, ali uvek sa istim ciljem – prikazati isto! Uvek isto!
Spazio sam bubu, sićušnu bubu kako gamiže ispod
Priđi, molim te. Želeo bih ukratko da ti ispričam nešto.
Pre nekoliko dana sam video čoveka. Nosio je crnu jaknu sa kapuljačom, navučenom preko glave, neke tamne pantalone ili trenerku i, kako sam još mogao da primetim, crne, kožne, poluduboke cipele. Nisam mogao da mu jasno vidim lice, ali znam da je imao kratku crnu bradu, da, imao je crnu bradu, i to je isprva bio jedini detalj koji sam mogao da uočim. Ljude najpre posmatramo u lice, zar ne? Ne pitam tebe, pitam sebe. Ali, slobodno i ti možeš da odgovoriš. Mislim da sam oduvek nosio tu odvratnu naviku da čoveka
Neposredno posle Margaretinog prvog rođendana, krajem marta 1999, pozovu Meri u Američku ambasadu. Otišla je vidno zabrinuta jer je svakim danom bivalo sve izvesnije da će nas bombardovati. Kad se vratila kao da joj je laknulo.
Evo šta mi je ispričala. Rekli su joj: “Sutra polazi konvoj sa američkim građanima i službenicima ambasade za Budimpeštu. Vaš ostanak u Srbiji nije bezbedan. Mi smo obavezni da zaštitimo sve naše građane, i zato Vi, vaš sin Zekeri i vaša ćerka Margareta, budite sutra ujutru ovde.Idete sa nama u Mađarsku“.
Meri je rekla:“ Ne.Moj muž ostaje ovde i ja ostajem ovde, a vi bombardujte“.
Leo: Nataša jesi li kući
Ja: Jesam.
Leo: Molim te, ajde da čuješ jednu super devojku. Ima mnogo dobar glas, ali treba da se spremi za festival u Finskoj za šest meseci, pa ako možeš, pls, pomozi joj.
Ja: OK. Daj joj moj tel.pa nek mi se javi.
Elem. Moje prvo upoznavanje sa gotikom, metal klasikom i svim tim pravcima, bilo je upravo kada sam upoznala Lea i ekipu fantastičnih mladih ljudi sa kojima sam sarađivala
Verdi je jedan od mojih najomiljenijih kompozitora, a jedan od razloga za to je neverovatna opčinjenost romskom kulturom, životom i muzikom.
Jedna od omiljenih opera koju je on komponovao je opera Trubadur.
Prvobitni naziv nije bio taj, ali je zbog cenzure i činjenice da je jedan od glavnih likova romkinja Asučena morao biti promenjen.
Radnja se dešava u Španiji i postoje tragovi da je sam libreto ispirisan istinitom
Kako se ruše stereotipi, razmišljala sam u hodu nizbrdo, ka kući.