Savamala kao da se kandiduje za dežurno mesto otvaranja aktuelnih pitanja u vezi s (ne)poštovanjem zakona i ljudskih prava. Svako malo vremena, "obezbedi" nam u tom kontekstu neki "zanimljiv" događaj. Tako je i prošle sedmice pažnju javnosti privukao skandalozan događaj, na renoviranom delu Savskog šetališta u kome su "nepoznata lica" koja su bila u pratnji gradonačelnika Beograda, od novinara koji je neuspešno pokušavao da postavi pitanja gradonačelniku, istovremeno snimajući događaj mobilnim telefonom, oduzela aparat i obrisala snimke u njemu.
Kratko vreme postojala
Piše: Rodoljub Šabić
Samo jedan dan posle povrede koju je zadobio u saobraćajnoj nezgodi, čovek je dobio dopis od agencije za poslovne usluge u kome mu nude svaku moguću pomoć u ostvarivanju prava iz oblasti materijalne i nematerijalne štete.
Iznenađen brzinom (budući da mu je službnik MUP-a posle nesreće na licu mesta nakon uviđaja rekao da zapisnik o uviđaju može preuzeti najranije pet dana od dana povređivanja), a u želji da sazna kako onda agencija i pre nego što je izrađen zapisnik o uviđaju, raspolaže podacima
Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom.
Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi kadkad drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik , odnosno mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući.
Glasni
da se samoubijem a onda da poubijam sve po redu kako mi nadođu! Sjetih se riječi moje strine Stojke, koje prvi put čuh kad imađah osam, devet godina. Još nekoliko puta sam je čuo da ih izgovora kad bi joj, više od jada i nevolje nego od bijesa, pao mrak na oči. Kad bi je prošlo muananje, mrštila se na komentare tipa: A kako jadna da ubiješ bilo koga ako sebe prvu samoubiješ? Ma ja to od muke velje, stislo me sa sviju strana pa mi ni glava ne rabota kako valja!
I inače je imala je pogan jezik. Benava,
gost autor: drzurin otac
Trideset ću godina zaredom posjećivati Mostar – stalno ljeti i samo ponekad s proljeća, i uvijek će to za mene biti praznik!
Ipak, moj prvi susret s Mostarom dogodio se u ranu jesen.
Bilo je to davne l966.godine, kada sam se – gonjen željom za znanjem i obrazovanjem - iz Boke Kotorske bio zaputio na daleki put za Banjaluku ...
„Skup članova Srpske napredne stranke posvećen izboru predsednika Mesnog odbora SNS u Donjem Matejevcu, pretvorio se u metež, nemile scene i haos u seoskom crkvenom dvorištu, u kojem se okupilo oko 300 članova stranke, simpatizera i građana.“
Ova štura novinska
(Prekoredan blog.)
Od početka moje avanture pre četiri godine nepoznati ljudi su mi mnogo puta pomagali, ugošćavali me, čašćavali, poklanjali mi hranu a nekad i novac. Ali nikad mi se nije desilo ništa ni nalik ovome što sam danas doživela.
(Iz rukopisa novog romana.)
Stigla sam do kraja sela i zastala, pitajući se da li da napravim još jedan krug, samo sada osmatrajući pažljivije, ili da ipak potražim mesto negde izvan njega.
„Haus, madam, turkiš haus, foto!“, čula sam ženski glas sa prozora iznad moje glave. Nudio mi je da za nadoknadu fotografišem drvenu kuću na sprat.
„Para jok“, odbila sam, i upitala je: “Ja imam čador, vi bašču, biti moj jatak?“ Jurila sam po sećanju turcizme, obilno se pomažući rukama kao u igri pantomime: prva reč – šator, druga – vaša bašta, treća – sigurno mesto.
„Jes-jes“, žurno mi je potvrdila na engleskom.
Mala, skoro okrugla žena kojoj je bilo teško odrediti godine, u širokim cvetnim pantalonama i s maramom istog desena, začuđujuće brzo je sišla dole. Dok me je sprovodila iza kuće, pridružila joj se i devojčica, verovatno njena ćerka, od možda trinaest godina. Odvele su me do velikog zadnjeg dvorišta, koje se jednom stranom završavalo gotovo kod samog luka, i pokazale mi dobro ravno mesto.
„ Tešekur!“, zahvalih im, te se bacih na podizanje kampa.
Tanani međuljudski odnosi imaju moć da nam izmame osmeh kao i da nas rastuže.
Postoji više načina da čovek sebi upropasti odmor, među njima su najtipičniji: poboljevanje baš tada, zaboravljanje ličnih dokumenata, šporet i ringle da ni ne pominjem, nestajanje struje vezno sa otapanjem zamrzivača, dugotrajno zalutavanje na nepoznatom terenu...Mada, ceo spektar tih baksuzluka prosto nije pouzdan, može da se desi, al ne može na njih da se računa. Ali zato postoji generacijama potvrđeno sredstvo koje bez rizika od neuspeha upropašćava odmor i onima koji imaju živce kao konopce za vezivanje prekookeanskih brodova. Zove se – Pubertetlija.
Dočekala sam da se knjiga pojavi iz štampe i uskoro krećem na turu po Srbiji a potom i zemljama bivše Jugoslavije, kako bih je promovisala.
Planirala sam da na sve tribine-promocije u Srbiji idem biciklom, u jednomesečnoj cikloturi koja će početi 1. septembra, kada gostujem u Pančevu. Zainteresovani biciklisti, rekreativci i svi oni koji umeju da održavaju ravnotežu na dva (pa i tri točka) mogu da mi se pridruže u nekom delu puta.
Реч коју изговарим -- њу чини треперење мојих гласних жица, вибрације што се преносе на околни медијум, ваздух, који онда преноси то треперење даље, на ваше ушне мембране. Ово је једноставни, механички део процеса, а прави ватромет тек почиње.
Електрични импулси севају од једног неурона преко другог, преко трећег, реч моја шири се, следећи неурон, следећа синапса, слапови електричних импулса, порука налази пут, пале се сићушне лампице, беше реч и би светло, фосфорилација, молекули фосфата гнезде се у ваше протеинске структуре, стварају траг, стварају знак, шибице у ноћи -- то реч моја гори, то реч моја мења вас. Али ово новостворено, фосфатно сазвежђе саздано је од падалица, траг је његов непостојан, памћење студента који хвата белешке, до следеће изговорене фразе, памћење рибе бачене натраг, до пљуска у воду, нестрпљивог путника који погледава на сат, до намицања рукава преко зглоба руке, памћење саговорника који не може да понови своје питање. Механизам брзог заборава ослања се на ензиме који уклањају новоуграђене фосфатне молекуле и тако враћају све у пређашње стање -- о чему смо оно говорили? Овај узани прозор памћења, свици који се зачас појаве и зачас нестану, бави се искључиво процесирањем и разумевањем садашњег тренутка.