Savamala kao da se kandiduje za dežurno mesto otvaranja aktuelnih pitanja u vezi s (ne)poštovanjem zakona i ljudskih prava. Svako malo vremena, "obezbedi" nam u tom kontekstu neki "zanimljiv" događaj. Tako je i prošle sedmice pažnju javnosti privukao skandalozan događaj, na renoviranom delu Savskog šetališta u kome su "nepoznata lica" koja su bila u pratnji gradonačelnika Beograda, od novinara koji je neuspešno pokušavao da postavi pitanja gradonačelniku, istovremeno snimajući događaj mobilnim telefonom, oduzela aparat i obrisala snimke u njemu.
Kratko vreme postojala je dilema u vezi sa tim da li su "nepoznata lica" pripadnici gradonačelnikovog privatnog obezbeđenja ili Komunalne policije. Razrešena je relativno brzo, "u korist" ovih drugih.
Kako god bilo, za početak se nameće konstatacija da je reč o potpuno besmislenom postupku. Toliko besmislenom da se s razlogom nameće pitanje da li je postupak uopšte bio motivisan željom da se uništi "neprijatni" snimak ili je motiv zapravo bio da se "demonstracijom sile" koliko-toliko demotivišu novinari koji postavljaju nepoželjna pitanja.
Sa faktičkog stanovišta postupak je besmislen jer policajci znaju (ili bi bar morali znati) da je brisanje digitalnih zapisa znatno komplikovanija operacija od prostog korišćenja opcije "delete" na samom telefonu. I da se "obrisani" zapisi mogu obnoviti, odnosno povratiti bez većeg problema npr. opcijom "recycle bin" koju su uostalom novinari i iskoristili i vrlo brzo posle samog događaja snimak prikazali javnosti.
I s pravnog stanovišta, postupak je besmislen. Besmislen, jer predstavlja očigledno prekoračenje ovlašćenja i kršenje više ustavnih i zakonskih garancija građana generalno, a novinara posebno. Već i površan pogled na Zakon o komunalnoj policiji (čl.22) ili Zakon o policiji (čl.60) koji uređuju okolnosti pod kojima se uopšte može oduzeti neka stvar, to potvrđuje. A u konkretnom slučaju budući da nije reč o oduzimanju bilo kakve stvari, već stvari koja u savremenim uslovima gotovo da je deo čovekove ličnosti, to otvara čitav niz delikatnih pitanja.
Najkraće, za kratko vreme, čak i lapidarnim pregledom tuđeg telefona moguće je upoznati se sa nizom zanimljivih stvari. Od fotografija, zabeleški, liste kontakata, pa do "istorije komunikacije" odnosno tzv. zadržanih podataka čijom obradom se ni policija, imajući u vidu ustavne garancije, ne sme baviti bez odluke suda.
Ne sporeći značaj pomenutih stvari, rekao bih da posebnu pažnju zaslužuje nešto "trivijalnije", nešto vezano za postupanje policije generalno, ne samo u ovom slučaju.
Prethodno valja podsetiti na član 34. Zakona o policiji (primenjuje se i na Komunalnu policiju) koji izričito predviđa da će se ovlašćeno službeno lice pre početka primene ovlašćenja predstaviti pokazivanjem službene značke i legitimicije. Pa, s tim u vezi, podsetiti na to da je na "izbrisanom" snimku javnost imala priliku da vidi nešto što s tim nema baš nikakve veze. Nema nikakvog prethodnog predstavljanja. Naprotiv, mogla je da vidi da novinari postavljaju pitanje - "možemo li da vidimo vaše legitimacije?" i da dobijaju "jasan" odgovor - "ne možete!"
Od svih nedopustivih postupaka u konkretnom slučaju ovaj je najnedopustiviji i na odgovornosti za njega bi se moralo posebno insistirati. Jer, koliko god bilo nesporno da (ne u konkretnom slučaju, već generalno) nekad postoje okolnosti pod kojima ograničavanje prava građana može biti legitimno, valjda je još nespornije da to nikad ne bi smela da rade "nepoznata lica" čija je "legitimacija" to što su "u pratnji" nekog "važnog".