Naslov "Novi Sad iz ženskog ugla" u rubrici "putovanja" internet stranice B92, otkriva rad Gordane Stojaković i drugih sa Ženskih studija iz Novog Sada kojim se posetiocima i turistima koji Novi Sad obilaze, pružaju informacije o znamenitim Novosađankama tokom prošla dva veka bez kojih istorija Novog Sada ne bi bila ovakva kakva je. Skupljena građa o njima je omogućila i meni da im posvetim jedan svoj post. (Novosađanke)
A ko su - znamenite Beograđanke?
Ili - ko su bile znamenite žene mnogih drugih gradova i mesta u Srbiji?
Ima li negde i neko dovoljno građe, dovoljno volje i želje da se uz "Žensku mapu Novog Sada" nađu i "ženske mape" Beograda i drugih?
Moj post je pokušaj da na jednom mestu skupim bar nešto od podataka koji bi omogućili stvaranje takvih "ženskih mapa" ili bar pobudili radoznalost za život i rad, za biografije i stvaralaštvo bar nekih žena koje su u Beogradu živele tokom protekla dva veka.
Prva i nezaobilazna i jedna od onih o čijem životu se može naći dovoljno podataka je Ksenija Atanasijević, prva žena koja je doktorirala na univerzitetu u Beogradu, a kojoj se danas čak ni grob ne zna. Nema ga.
Danas je 11.11.2011., što se može pisati kao 11-11-11 ili 11/11/11 ljudi vole takve datume i pridaju im "magična" svojstva, sličan je bio (na primer) dan otvaranja poslednjih Olimpijskih igara u Pekingu - 08.08.2008., što se može pisati kao 08.08.08. (inače, osam je poseban broj kod Kineza, pa je i ceremonija igara počela u 08:08 (kažu, čaki u osmoj sekundi devetog minuta posle osam).
Kažu vesti da je CERN obavestio javnost o napretku svojih istraživača kad je reč o sjajnoj, brojnoj, raznolikoj ekipi "Higgs Hunters", koji su se okupili oko LHC da bi se sreli sa - Higgs bozonom.
Kažu - naišli su na njega i kazali: "Hi, handsome!", baš te dugo tražimo, kako ti je bilo ovih 13,5 milijardi godina bez nas, ha?
I u vazduhu ostaje pitanje:
- Kako ćemo dalje, zajedno, sad kad smo se sreli?
Lepa vest
- ili: kratka hronologija napredovanja Srbije u promenama i modernizaciji od 2001 do 2012 -
(Reforme, Zapadni Balkan, Srbija - Dr.Duško Lopandić (mala hronologija EU))
2001 - Vlada Srbije donosi jednostranu odluku o toma da predlozi svih propisa koje šalje Narodnoj skupštini na razmatranje i usvajanje budu u skladu (harmonizovani) sa zakonodavstvom EU (tada još "evropske zajednice") , poseban sektor za "EU integracije" je u ministarstvu za ekonomske odnose sa inostranstvom, a Srbija je deo Savezne Republike Jugoslavije koja je nadležna za monetarnu, spoljnju politiku, vojsku i manjinska pitanja, kao i pitanja ljudskih prava, i SRJ je samo članica UN, nismo bili ni članica Saveta Evrope, niti ijedne druge organizacije ili međunarodne institucije
Саветнику председника Републике Србије, г. Небојши Крстићу
Поштовани, достављам Вам
ПРЕДЛОГ
да се на простору око платана број 198 на углу Булевара краља Александра и Улице Ватрослава Јагића направи џепни парк и да се на тај начин околина платана и тај део улице оплемене једним новим садржајем у складу са вредностима
Moj omiljeni gimnazijski udžbenik bila je Logika Gaje Petrovića. Mnogo izvanrednog i potpuno nefunkcionalnog znanja nakupljao sam tokom svog dugog i na momente nepodnošljivog života, čvrsta podloga svemu tome bilo je gradivo obrađeno u toj knjizi.
Najčešće izrečena primedba organizatora ovogodišnje Parade ponosa glasi da u poslednjih godinu dana država nije učinila ništa kako bi se ovogodišnja Parada održala bez nasilja, ili kako je jedan od pripadnika LGBT populacije rekao u večerašnjem Utisku, uz bar nekakvo malo i prihvatljivo nasilje.
Studentska omladina, nešto starijih učenika, službenici, mladi radnici i umetnici različitih profila, gradski vukovi (gradske lisice takođe) i jedan prerano ostareli bodi bilder, činili su publiku koncerta Discipline kučme u Domu omladine, u petak 11.11. 2011.
Neko sam se vreme dvoumio da li da odem. Gubitak rutine u odlascima na takve događaje, nemanje društva, vremenske prilike, glavobolja, mrzovolja, uzrast...lako je čoveku da istakne svaki od tih razloga, uz bezbroj drugih, da bi ostao kod kuće.
Zato sam ipak otišao. Ne mora lakoća u stvarima
Basara, razmišljajući o razlozima koji su glumce Ateljea 212 nagnali na pobunu pritiv upravnika, kaže u Danasu: «Ono jeste, fakat, Kokan je poprilično impulsivan i, da kažemo, nediplomatičan, ama čovek nije ambasador nego reditelj i - dok se drugačije ne naredi - direktor pozorišta. Kad je onomad zaseo u vrelu fotelju Ateljea 212, Mladenoviću je pala na um jeretička misao da bi umetnici trebalo i da rade, a ne da dokoni sede u bifeu i da primaju platu. Pošteno, reklo bi se. Možda i jeste, ali se to umetničkim dušama nije svidelo.
- Skinuo si me sa liste?
- Skinuo sam te.
- Zašto?
- Zato što mi nisi potrebna.
- Nisam ti prijatelj?
- Ne. Nisi mi potrebna.
- Kako to misliš... nisam ti potrebna?
- Tako. Lepo. Tamo mi nisi potrebna.
- A... inače sam ti... potrebna?
- Inače si mi jako potrebna.
Osim što sam ponosna što ovaj video gledam na svom računaru marke Apple - dakle ja koja marke bilo čega ne volim, ne nosim i izbegavam - želim video da podelim sa vama. Baš danas, dvadeset godina posle devetomartovskih demonstracija. Koje nisu ili jesu uticale, na različite načine, u manjoj ili velikoj meri, na živote svih nas. Koje jesu ili nisu bile odluka.
Tog devetog marta 1991. odlučila sam, definitivno, da neću studirati prava i da je moja advokatska karijera okončana pre no što je i počela. Tih dana, na neki čudan način kroz učešće u plišanoj revoluciji, došla sam do toga da od prava u ovoj zemlji neće biti ništa, još dugo. Od pravde takođe. I opredelila sam se za ono što volim, a za šta sam mislila da mi neće pojesti džigericu - glumu. To je bio taj moj izbor, iz ljubavi. Posle se ispostavilo da su mi džigericu pojeli i gluma, kao neizvestan posao koji zahteva puno strpljenja - i pravo, kroz život u državi koja se njime nije mogla podičiti.
Politička korektnost. Uz ovaj oksimoron, kojim nas svakodnevno bombarduju, kao da zaboravljamo šta je obična, ljudska korektnost.
Prvi razred upisala sam u školi “Vladislav Ribnikar”, koju upravo sada završava moj stariji sin, Luka. U toj sam školi, posle svega mesec ili dva, dobila infektivnu mononukleozu, pa sam morala na lečenje koje je trajalo celu tu školsku godinu. Rastala sam se uz suze od učiteljice kojoj se ne sećam imena, ali dobro pamtim cvetiće i pčelice koje je stavljala u moje sveske.
Vratili se momci. Još na aerodromu zadižu majice i ponosito pokazuju stomačiće narasle od kajmaka i palačinki. Još se krive ne bi li izgledali još trbušastiji - moji sinovi/moji sokolovi su veoma ponosni na svoje novostečene salčiće. Baka im je objasnila da su sad „fino ojačali“ i oni bi sad da se sa mnom rvu i obaraju ruku.
Tako svake godine. Pošaljem ih vitke (neko bi rekao neuhranjene) a posle mesec dana mi ih vrate zaokrugljene. Da bi me poštedela nepotrebnih