Politička korektnost. Uz ovaj oksimoron, kojim nas svakodnevno bombarduju, kao da zaboravljamo šta je obična, ljudska korektnost.
Strah od posledica, tako kažu, najvažniji je razlog zašto se jedni drugima ne izvinjavamo. Ako ne priznamo grešku, dakle ako se ne izvinimo, nema ni posledice. Tačnije, sve moguće posledice padaju na teret one osobe kojoj je, možda, trebalo da se izvinimo. Pa ćemo se ponašati, tako je lakše, kao da nas ta osoba samo kinji i nepotrebno kažnjava, za nešto što nismo uradili ili što ne postoji kao naš deo odgovornosti ili greške.
A šta je posledica jednog običnog, malog, izvinjenja? Ili velikog?
Priznanje da smo u nekom trenutku bili grešni, slabi, glupi, iracionalni, sebični, nepažljivi, nadmeni. Da nam ponekad nedostaje empatija. Da smo ružno postupili. Da smo nekoga povredili. Izvinjenje nije obično priznanje, tu je taj mali keč. Pa ta osoba sve to zna i bez izvinjenja, kao što i mi znamo kada je neko prema nama takav.
U čemu je onda poenta izvinjenja? Ako nekog volimo, opraštamo mu nesavršenost, zar ne? Valjda oproštaj ne podrazumeva tamte za kukuriku. Ti meni priznanje greške, ja tebi praštanje.
Možda zato što izvinjenje podrazumeva da ćemo se potruditi da ne ponovimo grešku. Možda je zato važno i ujedno nekad teško. To obavezuje da budemo bolji, da radimo na sebi. Podrazumeva i da nam je stalo. Do osobe kojoj se izvinjavamo. I do sebe, naravski. Na drugačiji način.
Ali, ako se nikada ne izvinimo - postoji mogućnost da se sve to nekako zabašuri, a neretko vremenom sebe možemo ubediti i da smo bili u pravu. To vreme bitan je faktor u izvinjenju koje, ako ne dođe na vreme, posle nekad i ne vredi. Gubi svoju snagu, značaj i smisao. Gubi svoje eliksirske moći.
Međutim, strah od posledica je opravdan. Jer često se dešava da osoba koja se izvini bude dugo kažnjavana upravo zbog svog izvinjenja, odnosno zbog priznanja svoje greške. Pa se onda kajemo što smo je priznali. I tako redom...
Da li je opravdan strah dovoljan da se ne izvinimo? Da li je bilo koji razlog dovoljan da treniramo veštinu gubljenja, umesto nekih drugih veština?
Ima Andrić jednu divnu pesmu:
Kad se meni plakalo,
Vas nije nigde bilo,
Ni glasa vašeg ni pisane reči
Koja za nuždu teši.
Danas, kad vi plačete,
Meni se bolno smeje,
Ukoliko mi nije otužno i dosadno,
Kao pred glupom scenom.
Eto, to vam je sve
Što ljudi jedno drugom
Mogu u ovom kratkom životu da daju:
Potpuno nerazumevanje.
....I tako ljudi provode živote u nerazumevanju. A čovek nikada, ni iz jednog razloga, ne bi trebalo svojevoljno da prekida ono u čemu je srećan. Ili ono što ga čini manje nesrećnim. Po cenu toga da se izvini i time pokaže bolji deo sebe. Sve ove reči su suvišne, mogao je samo ovaj klip: