Prvi razred upisala sam u školi “Vladislav Ribnikar”, koju upravo sada završava moj stariji sin, Luka. U toj sam školi, posle svega mesec ili dva, dobila infektivnu mononukleozu, pa sam morala na lečenje koje je trajalo celu tu školsku godinu. Rastala sam se uz suze od učiteljice kojoj se ne sećam imena, ali dobro pamtim cvetiće i pčelice koje je stavljala u moje sveske. Negde baš u to vreme moj čiča, Sloba Stojanović, završavao je scenario za TV seriju “Učitelj” i film “Idemo dalje”. Napravljen je i lep propagandni materijal, pamtim izrazito velika slova tih reči, koje su mi značile od ranog detinjstva.
“Ako čovek ne nauči da ide dalje, a nazad nema, neće znati gde je ni kako sada”, govorio je meni čiča Sloba, o kome ću pisati u narednom tekstu. Ovde je samo krišom upao, kao jedan od onih predivnih minijaturnih likova iz njegove serije “Više od igre”.
Dakle, bolesna sam, idemo dalje. Moji roditelji ispunjavali su svoju dužnost izuzetno savesno, ali nisu imali dobrih uslova da me leče. Živeli smo po iznajmljenim stanovima prepunim vlage. Ne znam da li je vlaga za bilo šta dobra, ali za tu bolest sigurno nije. Često smo se selili, pa je jedan stan više ličio na skvot, nego na mesto koje će mi pružiti oporavak za nastavak školovanja. Zato su me poslali kod baka Jelice na Kosovo, u Gnjilane, gde je ona sama živela i radila kao direktor bolnice. Smatrali su da zato ima bolje uslove da me dobro i brzo izleči. I nisu pogrešili.
Jer, bolesna sam, a moji moraju da idu dalje. Moja je majka imala nenormalno radno vreme, u građevinskom preduzeću "Crnotravac", počinjalo je svakog jutra u 6 časova. Možda sam već negde ranije rekla da nosim ozbiljne traume iz detinjstva zbog prekidanja sna najkasnije u 5 sati, svakog jutra, i odlazaka u obdanište ili školu dok je još mrak i kad nema nikoga. Jeza. A moj otac radio je nenormalno mnogo, toliko da je već tada došao do zaključka da u ovoj zemlji nešto ozbiljno ne valja. Jer postojao je kućni red i mir od 13–17h. On je morao da ide dalje, a u vreme dok on još radi - ne sme nikoga da pozove telefonom. O posledicama tog kućnog reda i mira slušala sam kao da su rat i mir u pitanju. Na toj se priči dugo godina bazirala teorija o našem ukupnom propadanju.
Dakle, bolesna sam, u Gnjilanu. Idemo dalje. O svim svojim boravcima na Kosovu mogla bih ispisati stranice i stranice. O tome ću nekom drugom, boljom prilikom. Ali sam htela da kažem da sva deca imaju potrebu da budu prihvaćena i od strane druge dece. To je u ovoj višenacionalnoj sredini išlo prilično teško. Nisu se smele prelaziti zidine kuća, nije se smelo šetati po mraku, moralo se ići određnom stranom ulice ako si jedne nacionalnosti, a drugom stranom ako si druge. I tako. Ne baš dobra podloga za druženje. Pa to preskačem.
Idem dalje, pravo na Banjicu, u Osnovnu školu “Bora Stanković”, u koju sam se po izlečenju upisala. Mislim da se škola još uvek tako zove iako je prošle godine postojala inicijativa da se ime škole promeni u “Novak Đoković”. Razlog tome jeste, razume se, što je i Nole išao u tu školu. A pošto su u Boru išli i neki drugi đaci koji su potom postali “uspešni” (šta god ta reč značila) sportisti, političari ili umetinici – ja sam štosa radi pitala da li ćemo Biljana Srbljanović, Anita Mančić i ja da dobijemo makar po jednu klupu ili tribinu na školskom terenu, da se nešto i po nama zove. Ne treba da napominjem da mi je bilo stupidno da se ime škole menja, uz svo obožavanje Noleta. Izvinjavam se na ovoj digresiji.
Dakle, zdrava sam, idem dalje. Moja druga učiteljica zvala se Radmila. Nije me volela. Radmila nije bila jednaka prema svoj deci. A kako se može biti jednak prema svima? Mene su kao dete naučili da nismo svi u svemu jednaki. Pa ni u ljubavi koju primamo. Ili dajemo. Ipak, nije mi bivalo jasno zašto samo najbolji đaci, sa svim peticama, mogu da recituju pesme na priredbi, pevaju i glume za Dan škole ili učestvuju u sletu. To za slet najviše me je potresalo. Gledala sam u betonski sporstki teren kroz prozor učionice, gde su se za Dan mladosti pripremali samo najbolji pioniri. Doduše, ja nisam mogla da učestvujem i zato što nisam bila pionir. Samim tim sam bila najgora od sve dece. U prvom sam se razredu razbolela i preskočila pionirsku zakletvu, a onda sam odmah pohađala drugi razred, odbivši da me vrate ponovo u prvi.
Radmila me, dakle, nije volela. Ja sam tu svoju potrebu da me ipak voli iskazivala tako što sam svoje mišljenje isticala kada sam mogla. Naravno, u skladu sa svojim mogućnostima koje su, ako ćemo po Radmili, bile slabašne. Doživljavala sam različita manja i veća poniženja što, recimo o pesmi koju čitamo, mislim nešto drugo. Nešto što nije “školski”. Ili što se izražavam rečima koje nisu njene. Što pronalazim drugi smisao od onog koji je ona smatrala da je pisac zacrtao i tako redom. To me je rastuživalo.
Nisam učestvovala ni u čemu (slet sam nekako prežalila), sve dok Radmila nije otišla u penziju, pa sam dobila treću učiteljicu, Anđelku. Ona me je volela. Činilo mi se da je ipak mogućno biti prema svima jednak. Čim te neko voli, ti misliš da je on jednak prema svima. Iako možda nekog drugog ne voli. Ipak, Anđelka je smatrala da na književnu sekciju mogu da idu sva deca, bez obzira na ocene. I ja sam zato išla dalje. Zbog nje, te Anđelke.
Pre nekoliko dana, moj mlađi sin dobio je treću učiteljicu. Opisivao mi je kako je ko reagovao kada se učiteljica opraštala sa njima. Najtužnije mi je bilo kad je rekao da su "gurali suze na unutra". Setila sam se moje mame koja tvrdi da ja kao mala nikad nisam plakala. Da sam se uvek suzdržavala. I danas je to suzdržavanje često. Ali kad me nešto baš zaboli, plačem za sve pare. Plačem satima. Ali umem i od radosti da se rasplačem, to ranije nisam znala.
Pričali smo te večeri dugo, o tome kako neko uđe u naš život, pa iziđe. I gde ode. I gde to smestiti. Kako otvoriti prostor za nekog novog ko će doći. Pomislih kako je to zgodan trenutak da zajedno odgledamo "Idemo dalje". Film mu se nije naročito dopao. Ali je razumeo poruku. A to je, pored uspomena, čini mi se jedino važno. Kada je Nidža te noći zaspao, više nisam bila sigurna umem li ja dalje, ili sam ranije samo mislila da umem. Vratila sam se na neke spise, čiča Slobine. Pisao je, pred smrt, nikad realizovani nastavak serije "Više od igre". Počinje ovako:
„Gradina posle petnaest godina. Ništa se nije promenilo, sve se promenilo. Poredak koji je hteo da ovlada budućnošću, a da bi njom ovladao morao je da preuredi prošlost. Najviše je stradala sadašnjost, koja je, kao uvek, nikakva, čas ovakva, čas onakva, kao naša raspoloženja. Višak prošlosti, višak budućnosti, manjak sadašnjosti.”
(ne znam kako će se nastaviti, ali idemo dalje)