Piše: Boban Stojanović
Text je napisan za sajt www.pescanik.net)
Ako mene pitate, 11.jula ove godine bilo je veoma sunčano i tužno. Teško da su takve konstatacije zamislive u svakodnevici, ali postoji toliko teško zamislivih stvari, poput zločina u Srebrenici, o kojima nismo nikada poveli dijalog koji je rezultirao razumnim zaključcima.
Ove godine, pomenutog 11.jula ukopano je tri stotine osam novoidentifikovanih ostataka srebreničkih žrtava. Iskopano isto toliko rupa u zemlji ispred kojih su, pod vrelim suncem Srebrenice, porodice - uglavnom majke, sestre, rođake, supruge i ćerke ubijenih - čekale tabute sa kostima. Iako ne odlazim prvi put, ipak sam prvi put sam otišao da vidim kako izgleda ukop. Na sahranama se uvek sklanjam onog trenutka kada čoveka polažu u zemlju. To je momenat za koji još uvek nisam sazreo. Seo sam negde van mezarja, preko puta iskopane jame, oko koje stoji desetak žena. Onim redom kojim tabuti dolaze, tim redom ih ukopavaju. Preostalo su još dva tabuta da bi na red došao onaj koji su one čekale. I onda, te žene, koje su do tada stajale i sedele veoma mirno, počele da pakuju stvari, da se pomeraju, da hodaju oko te rupe, kao u pozorištu, veoma koordinisano i ne smetajući jedna drugoj. To je bila neka čudna panika zbog trenutka na koji čekaju godinama. Tačnije trinaest godina. Dolazak onih koje voliš može da bude tako različit. Ta panika je bila veoma dirljiva. Kada su doneli tabut, žene su bile sasvim mirne, plakale bez ridanja, tek poneki cijuk - opet sasvim nezamisliva situacija. Pre nego što je tabut spušten u zemlju, starija žena, pretpostavljam majka, zamolila je mladiće koji su to radili, da obriše tabut od prašine. Obrisala ga je rukom, u nekoliko poteza - tabut sa kostima je tako mali. Kroz nekoliko minuta bio je prekriven zemljom.