Bubica je došla u naše dvorište pre jedno tri nedelje, uselila nam se u šupu (iskreno, zidan objekat pod krovom od jedno 60 kvadrata pun svakoraznog građevinskog alata i ostalih dasaka i potrepština), bez hrabrosti da izađe napolje, bez želje da napusti svoju novu kuću.
Bubicu smo primetili na ulici pre malo jače od mesec dana. Sakrivala se iza velikih točkova kamiona komšije Belog, koji isti parkira preko puta kuće mojih roditelja. Velika oko kilo mesa, klasično avlijanerski duga crno-smeđa dlaka, podignutih ušiju, špicaste njuške, preplašena, tužnih očiju, preslatka...ipak se usudila da uzme kosku sa ostacima pilećeg mesa iz moje ruke, iz trećeg puta. I ljubav je rođena!
Moja mama je imala par ljubimaca u životu i posle Kale se zarekla da nikada više neće imati životinjicu, jer se veže kako već može da se veže. Kada je Kala uginula, moja mama je tog leta izgubila oko 10kg od tuge. Posle smo imali Miu, sijamsku macu, najlepšu na svetu koju je trudnu probušio lokalni rot...
Ubeđivao je moj brat da joj donese malog vučijaka, ali je ona odbijala - neće obavezu, veliki je to pas, kako će zimi, ko će da brine o njemu kad ona ode dva meseca na more, ne moze da mrdne nigde od kuće, kako će da ga hrani i vodi na trčanje...utomsmislu. Doduše, nisam ni ja navijala za kucu jer pored alergije koju imam na kuce i mace (dlake), nisam imala odgovor na pitanje: ko će da skuplja govanca po travnjaku pre košenja trave?
Bubica je, nakon što se 'nasilno' uselila, prvo bežala od svih nas. Bežala je čak i od već ostarelog mačka Debeljanovića koji je baš i nije nešto jurio. Niti smo mogli da je izvučemo napolje, niti da joj priđemo, niti pomazimo. Onda sam joj odnela ostatke od ručka i vodu. I sutradan ponovo. Pa onda ostatke od roštilja. I onda je počela da izlazi napolje. Polako je prilazila i dozvoljavala nama da joj priđemo, ali je drhtala i jako se plašila (ko zna šta su joj radili ranije i zbog čega se navukla tolikog straha?!). Prvo je davala komšinici Tanji da je mazi, ali kroz rupu od zičane ograde - što je sigurno, sigurno je. Treća komšinica nas je retorički pitala 'a šta će vam to šugavo kuče?!'...??? ne znam sta je šuga u pasa ali znam da postoje krpelji i da kuce mogu da umru od istih. Takođe znam da postoje buve i Bubica se često češe!
Alarmirala sam kuću i nakon par dana, otišli smo kod veterinara (prvo bez Bubice) koji je onomad pokušao da spase moju Miu (kojoj realno nije bilo spasa). Dočekala nas je teta koja radi popodnevnu smenu i kada je čula za slučaj, silno se obradovala da je eto neko usvojio avlijanera i to - homeless-a! Dala nam je pilulu za izbacivanje glista, da je podelimo i da joj damo u razmaku od 2 nedelje, te da je posle toga dovedemo na pregled i vakcinaciju. Bubica je progutala pola pilule koju smo uvili u parče mesa i sad čekamo da joj damo i drugu polovinu i onda da je vakcinišemo.
U međuvremenu smo otkrili da je Bubica devojčica, te su otpala prvobitna imena u mojoj glavi (Đura, Žika...).
Bubica sada već gospodarica šupe, travnate površine, okućnice...krstari 200 na sat, tera sve mačke iz našeg i susednih dvorišta (Debeljanović se često javlja iz Tanjinog dvorišta...buni se, ali sta da mu radimo? smena generacija), mazi se, skače po nama i sa nama...a da! bila je jedna fudbalska lopta (srećom, od skaja) koju dugo nismo videli. Danas sam je primetila duboko u drugom delu dvorišta, liči na palačinku, izbušena i izgrižena. Intenzivno se igra jednom malom, gumenom, crvenom koju još uvek nije uništila a kad joj tražim loptu ona ponosno stavi šapicu na istu. Mislim, da se zna sta je čije, jeltakotakoje!
Planiramo da joj očistimo kućicu koja je bila dom dvema patkama (tri patke u početku, jedna umrla od infarkta bežeći ispred Alekse koji je tada imao 2 godine...) i da je nekako ubedimo da joj je tamo najbolje a ne da se šmuca po šupi i spava ispod građevinskih kolica.
Danas smo uspeli da je odvedemo kod veta koji je pronašao par krpelja i pokazao nam kako da ih vadimo posebnom pincetom, koju smo posle i kupili. Sinoć sam čitala po raznim forumima o krpeljima pa sam se uplašila kad sam joj jutros otkrila jedan. Bubica je bila mirna u kolima, spustila glavu, počela da drhti...ja je mazila svo vreme pa je (nekako) preživela. Kad smo stigle, utronjala se toliko da nije htela ni keksić da uzme ali nije bežala. Kaže čika vet da je kuca super, da nije štene ali da je mlada, i koliko vidi, zdrava je. Kupile smo šampon za kuce i ogrlicu protiv buva i krpelja tako da sutra imamo novi zadatak - kupanje i prvi susret sa kadom i (što je još strašnije), fenom za kosu. Znam da mnoge kuce to sve ne vole.
Kad smo se vratile, Bubica se otrgla iz ruku i uletela u dvorište sve mašući repom od sreće. Onda se zaletela do mene koja sam držala isti onaj keksić u ruci; ovoga puta ga je zgrabila!
Mislim da je za ovo lako usvajanje, bar sa moje strane, direktno odgovorna emisija Animal Cops sa Animal Planet. Punu godinu dana gledam strahote koje se čine životinjama, mislim da su oni u Hjustonu najgori (doduše, ti iz Texasa su najgori za mnoge stvari ali nije tema, hehe). Ne shvatam kako neko može da veže psa na kraj dvorišta i da ga više nikada ne odveže, te mu se ogrlica zarije duboko u meso oko vrata?! Koji to monstrum može da polije mačku benzinom i zapali? Koji to ljudi drže uzgajivačnice tako da psi ne mogu ni da se usprave u kavezu? Vrše nuždu jedan drugom po glavi...!!!?!?! Koji to ljudi mogu da toliko izgladne svoje takozvane kućne ljubimce, da ovi ne mogu ni da hodaju od iznemoglosti?
Više puta sam u emisiji čula da životinje koje su prošle u životu hard time period, beskrajno vole ljude koji ih usvoje i hoće da uzvrate, jer znaju razliku između lošeg i dobrog života i tretmana.
Ta ljubav je bezuslovna, neizmerna.
Kad vidim Bubicu kako se raduje kad me vidi na terasi, kad joj se cela donja polovina trese levo desno od mrdanja nesrazmerno velikog repa za njenu veličinu, na moje 'zviz' dotrči kao oparena i namesti se u pozu-za-maženje (na leđa!), pitam se zašto se ti drugi ljudi svega toga odriču?
Kako nemam iskustva sa kucama, molim vas za savete:
- koliko se često hrani? neki mi kažu jednom dnevno, neki dva puta...?
- šta nikako ne smem da joj dam da jede?
- kako da joj prvo kupanje ne bude najveća mora u životu? ili je to neizbežno?
- itakodalje... :-)
Još uvek nemam sliku Bubice, ali čim je okupamo i namontiramo joj ogrlicu, doćiće i slike!