There's nothing you can do that can't be done.
Nothing you can sing that can't be sung.
Nothing you can say but you can learn how to play the game.
It's easy.
Nothing you can make that can't be made.
No one you can save that can't be saved.
Nothing you can do but you can learn how to be you in time.
It's easy.
All you need is love.
All you need is love.
All you need is love, love.
Love is all you need.
Nothing you can know that isn't known.
Nothing you can see that isn't shown.
Nowhere you can be that isn't where
Pre par dana, uz pompu i skromne svečanosti, ispraćen je Track Palin, sin guvernerke Aljaske, Sare Palin, da se pridruži američkoj vojsci u Iraku, u Dijali, najopasnijoj pokrajini te zemlje. U maloj crkvi u Fairbanksu odrzana je prigodna svečanost blagosiljanja nevelikog vojnog kontingenta,
Sinoc se u Atini osetio blagi zemljotres. To nije cudno, ovo je trusno podrucje i malo, malo, pa se zatrese.
Vreme je lepo, danas pogotovo, pravi prolecni suncani dan. Nadam se da ce i sutra biti tako lepo jer su zakazane velike demonstracije, pa da narod ne pokisne kao prosle nedelje kada su po pljusku i hladnoci marsirali ispred Parlamenta.
Demonastracije se odrzavaju skoro svakodnevno, bile su juce, bice i sutra.
Ne znam da li ce njihov Parlament potvrditi dogovor Vlade i emisara poverilaca, to se odlucuje sutra.
Ja bih o necemu drugom, o velikoj solidarnosti grckog naroda sa nevoljnicima, siromasnima, otpustenima, beskucnicima, koju vidim na svakom koraku.
Ponovo krkar
Italijani kažu Morto un papa se ne fa un altro, što se može prevesti kao Umro papa - će si napravimo novog. Sasvim jednostavan princip da život ide dalje važi i za rimokatolčku crkvu i za SPC: kad se prethodnik sahrani potrebno je nakon nekog vremena, ne predugog, izabrati naslednika.
Izbor novog prvosveštenika po mnogo čemu je vrlo osetljivo pitanje. Najvažnija pitanja su ko ga bira, kako se bira i šta su odlučujući faktori. (Sasvim slučajno, prošle nedelje je marco de manccini izvrsnim primerom pokazao važnost načina izbora: čitati - nikako NE preskočiti - prvi komentar „nastavak primera (može se preskočiti)").
Kad god se povede reč o Zoranu Đinđiću ja se najpre setim onog snimka kada Zoran u kampanji Srbija na dobrom putu nekom mladom čoveku, nebitno u kom gradu, govori o Životu i, između ostalog, kaže: "Znate, Život je čudo", u tom trenutku gotovo se zaplakavši... Taj snimak i budućnost o kojoj je tako često pričao meni su uvek prve asocijacije na dr Zorana Đinđića. Upravo zbog toga kad govorim o njemu zapravo govorim o budućnosti – budućnost je reč sa kojom je najviše operisao i koju i dan danas najčešće izgovaramo kad god se spomene njegovo ime. Sve njegove misli, energija, životno, političko i filozofsko iskustvo bilo je okrenuto upravo ka budućnosti. U ime te budućnosti Zoran je ponekad lakonski znao da se odnosi prema problemima i opasnostima nasleđenim iz prošlosti s kojom se suočavao na svakom koraku. Idući u susret problemima, Đinđić nije želeo da se više no što je bilo neophodno bavi tim zlobnim, šićardžijskim, nazadnjačkim, palanačkim mentalitetom s kojim se svakodnevno suočavao.
Holandski đaci su, za petak, najavili nove demonstracije, u Amsterdamu i Hagu. Ovo je blog podrške.
Decu treba podržavati. Ni jedna država ne bi smela da pendreči svoju budućnost. Čak ni kada se budućnost buni, gađa jajima parlament i državnu televiziju, zato što ne želi da joj se poveća broj časova u školi, bez prethodno obezbeđene adekvatne nastave.
Kako god, ja nikako ne volim kada policija mlati klince. Bilo gde. Zbog bilo čega.
Šunjala sam se po netu da vidim šta se to dešava u
Ne volim kad nisam obaveštena. Kad mi promaknu stvari, pa me realnost zaprepasti za dobro jutro.
Jutros je štucavim kreštanjem zagrcalo zvono na ulaznim vratima (sto puta sam rekla Žmuu da se to popravi). Balkanskim, nikadneznaš, pogledom kroz špijunku utvrdila sam da me sa druge strane presovanog drveta, zvanog vrata, gleda nemirna bela loptica na federu, sa crnom tačkom u sredini. Radoznalost bratska sa pavijanima naterala me, da uprkos svim mogućim opasnostima, koje vrebaju samu ženu u stanu, otvorim vrata i rizikujem napad isturenog odreda vanzemaljske invazije.
Sve je to lepo, literatura, knjige, potpisivanje i sajam, ali moji ukućani, sticajem dvonedeljnih okolnosti formirali su grupu Napušteni iodmajkežene ostavljeni, nomadsko-sakupljačkog karaktera. Mada više su nomadirali, a manje sakupljali, jer u suprotnom ne bih pri povratku kući ugazila u torbu za fudbal-trening, odakle sam se slobodnim stilom lansirala preko zaboravljenih kofera u hodniku i troskokom prestravila mačke, koje su svile gnezdo u hrpi napuštenih novina.
Našla sam krave. Što nije bilo ni malo lako, posebno kad se uzme u obzir da ih nisam ni izgubila. To je bio korak do sreće i potvrda kako čoveku zapravo malo treba da mu bude srce na mestu.
Cele prošle nedelje sam bila srećna k'o prase u blatu povodom pomenutih krava. One su mi, naime, bile najteži zadatak, jer ma koliko lako izgledalo na prvi pogled, krave nije tako jednostavno naći. U stvari, možete ih naći, ako obratite pažnju ima ih svuda oko nas. Različitih. Pasu u bočnom pogledu iz automobila, na pijacama su posredno preko svojih mlečnih proizvoda, aktivno nastupaju u poređenjima...ali je problem u vlasnicima, koji nisu baš oduševljeni kada njihovim sredstvima proizvodnje nenajavljeno prilazi horda naoružana kamerama, motkastim mikrofonima maskiranim u maltezere i nemerljivim količinama žica i gajtana. A ja sam dobila zadatak da baš to organizujem.
Matej Zvir je stajao oslonjen donjim delom tela na metalnu ogradu pored puta. Seo bi na nju samo da se od struka nadole nije tresao kao vrbov prut na vetru. Jednom rukom je Matej pokušavao da prihvati drugu koja je bila lako savijena i bolela ga je onoliko koliko je on tog trenutka bio prisutan u stvarnosti. A to je bilo tek navlaš. Matejeve oči su, iako široko otvorene, gledale u prazno i jedva primetnim pokretima bez treptaja se odazivale na pitanja ljudi oko njega. Ništa nije odgovarao, samo je povremeno klimnuo glavom, nesvesno pokušavajući da se osloni na ogradu od koje je njegovo telo odskakalo tresući se.
Nagrade su neodvojive od čina književnog stvaralaštva, a time i života pisca. Mišljenje da treba pisati za čitaoce, a nagrade će doći same po sebi, u novijoj književnoj praksi je odbačeno kao netačno i zastarelo. Iako o tome nerado govre javno, većina savremenih domaćih pisaca smatra da treba pisati za književne nagrade, a ne za čitaoce. Jer, kad pisac dobije književnu nagradu, biće na televiziji, a čitaoci će onda doći sami po sebi.To je lepo pokazao jedan pisac izdaleka, mislim da je čak iz Čačka, i sve detaljno opisao u svojoj nagrađenoj
To da su naši politički lideri najsposbniji, najpametniji i najlepši, te da nam samo oni mogu obezbediti blagostanje i odvesti nas u srećnu budućnost, ne treba posebno dokazivati. Dovoljno je pogledati kako se ponašaju i poslušati šta govore. Dugo sam bio ubeđen i spreman da se kladim u velike pare da su gotovo svi naši političari veliki lažovi. Međutim, vrlo je moguće da naši političari ne lažu, te da oni sami zaista čvrsto veruju da su najsposbniji, najpametniji i najlepši. Dakle, moguće je da naši politički i nacionalni lideri jesu iskreni, ali narcisoidni.
Dok su u Srbiji, onomad, rušili socijalizam ljudi su znali da kapitalizam nije društvo jednakih, ali verovali su da svi imaju bar jednake šanse. Iz iskustva su znali da ni socijalizam nije bilo društvo jednakih. I u socijalizmu su oni na vlasti bili malo više jednaki od svih ostalih građana. Sigurno je, ipak, da nisu znali da će se tako mali broj Srba baš toliko mnogo obogatiti, a toliko velik broj Srba baš toliko mnogo osiromašiti. Jer, da jesu znali, možda bi 5.oktobra ostali u svojim kućama.