Kad god se povede reč o Zoranu Đinđiću ja se najpre setim onog snimka kada Zoran u kampanji Srbija na dobrom putu nekom mladom čoveku, nebitno u kom gradu, govori o Životu i, između ostalog, kaže: "Znate, Život je čudo", u tom trenutku gotovo se zaplakavši... Taj snimak i budućnost o kojoj je tako često pričao meni su uvek prve asocijacije na dr Zorana Đinđića. Upravo zbog toga kad govorim o njemu zapravo govorim o budućnosti – budućnost je reč sa kojom je najviše operisao i koju i dan danas najčešće izgovaramo kad god se spomene njegovo ime. Sve njegove misli, energija, životno, političko i filozofsko iskustvo bilo je okrenuto upravo ka budućnosti. U ime te budućnosti Zoran je ponekad lakonski znao da se odnosi prema problemima i opasnostima nasleđenim iz prošlosti s kojom se suočavao na svakom koraku. Idući u susret problemima, Đinđić nije želeo da se više no što je bilo neophodno bavi tim zlobnim, šićardžijskim, nazadnjačkim, palanačkim mentalitetom s kojim se svakodnevno suočavao.
Njegova politička usamljenost bila je ogromna. Izuzev nekolicine najbližih saradnika, Zoran Đinđić čak ni u samom DOS-u, čiji je tvorac i strateg, nije imao dovoljno saradnika i sagovornika ─ iste je, srećom, nalazio među građanima. Đinđić je bio čovek koji je uvek uspevao da za svoje ideje pridobije većinu. Iako priču o promenama (mentaliteta, naravi, radnih navika) Srbija nije prihvatala blagonaklono ona je u suštini vrlo dobro znala da je upravo Đinđić njena jedina – ako ne i poslednja – šansa. Ubijen je u času kada je, verovatno prvi put u svojoj istoriji, Srbija bila na putu da se većinski opredeli za reforme.
U samo dve godine na čelu Vlade, Đinđić je za promene i reforme uspeo da pridobije većinu građana Srbije. Poštovan i omiljen svuda gde bi se pojavio, vrlo brzo on postao je naša ulaznica u razvijen, demokratski svet u kom važe pravila igre i u kom se napreduje isključivo zahvaljujući vlastitim kvalitetima. Prevaziđenim modelima i konceptima države i nacije Srbije Zoran Đinđić suprotstavljao je viziju modernog, emancipovanog, građanskog društva. U društvu laži govorio je istinu, narod sklon mitomaniji i samozavaravanjima konstantno je suočavao sa istom. Učio da se između pragmatizma i idealizma današnji svet uvek odlučuje za ovo drugo. Maničnom strahu od (bilo kakve) promene suprotstavljao je viziju i konkretne primere u kom pravcu ta promena treba da se odvija. Lestvicu je svakodnevno podizao, sa punom svešću o izgubljenom vremenu i jedinstvenoj šansi koju su srpsko društvo i država imali nakon 5. oktobra. Svakodnevnim radom na emancipaciji poniženog, poraženog i izolovanog društva, zavađenog iznutra i ka spolja ─ koje pri tom ima mazohističku upornost da za sve svoje poraze i nesreće opravdanja i krivicu nalazi u drugima ─ Zoran Đinđić formulisao je političku viziju demokratske Srbije.
Na žalost, pored srpskog mentaliteta, naspram Đinđića stajale su i kriminogene strukture Miloševićevog režima koje nikada nisu do kraja razvlašćene i koje su svog patrona i zaštitnika našle u Vojislavu Koštunici, čoveku koji je ─ samo naizgled i sasvim kratko ─ bio simbol te velike Zoranove istorijske pobede nad prošlošću. Ta prošlost znala je da je jedini način da se zaustavi politika koju je vodio njegova fizička likvidacija. Zorana Đinđića ubili su oni koji ni tada a ni danas nisu želeli da se Srbija menja. Društvo koje je možda osporilo Miloševića, ali ne i njegovu politiku i “vrednosni sistem” (a, sva je prilika, ni metod/e vladanja) ─ uklanjanjem Đinđića uklonilo je poslednju prepreku za svoj povratak u predmoralno, predmoderno i predpolitičko stanje.
Ubili su ga oni koji danas tako bestidno veličaju ratne zločince. Zajedno sa njim ubijena je i teškom mukom iznova pronađena srpska nada. Atentat na Đinđića atentat je i na modernu Srbiju, integrisanu u svet i pomirenu sa istim, koja se za trajanja njegove Vlade naočigled svih stvarala. Pucnji u njega pucnji su u budućnost. Hibernirana dvanaestomartovskim pucnjem Srbija je nastavila po starom. Pet godina nakon njegovog ubistva i osam godina nakon rušenja Miloševića Srbija je reterirala u svoju lošu prošlost. Nacija je opet ispred građanina a, u prošlosti preskupo plaćeni devetnaestovekovni državni i kulturni modeli ponovo su ispred građanskog društva i istinskog demokratskog uređenja
Ipak, životno, političko i filozofsko delo dr Zorana Đinđića danas su aktuelniji nego ikad ─ u svakom slučaju življi nego sve one sive, narmštene, zlovoljne i zlokobne face koje se danas samopredstavljaju kao naša "politička elita". Zato je govor o njemu govor o budućnosti. Zato i Srbiji zaglibljenoj u mulj i u mit, na prekretnici na kojoj se danas nalazi ostaju dva puta: jedan je Đinđićev i znači povratak reformama i politici bez spremnosti na kompromise sa suštinom ─ drugi je sunovraćivanje u vlastitu lošu prošlost. Izbor je pred nama.
TRIBINA NIJE GOTOVO U NOVOM SADU
Gradska organizacija Liberalno demokratske partije Novi Sad organizuje tribinu pod nazivom
"Nije gotovo" kojom će obeležiti petu godišnjicu ubistva prvog demokratskog premijera Srbije
dr Zorana Đinđića.
Tribina će se održati 12. 03. 2008. u sali Muzeja Vojvodine u Novom Sadu (Dunavska 37)
sa početkom u 19 časova.
Na tribini će govoriti :
Vesna Pešić, Milutin Petrović, Đorđe Đukić i Nebojša Milenković.