To da su naši politički lideri najsposbniji, najpametniji i najlepši, te da nam samo oni mogu obezbediti blagostanje i odvesti nas u srećnu budućnost, ne treba posebno dokazivati. Dovoljno je pogledati kako se ponašaju i poslušati šta govore. Dugo sam bio ubeđen i spreman da se kladim u velike pare da su gotovo svi naši političari veliki lažovi. Međutim, vrlo je moguće da naši političari ne lažu, te da oni sami zaista čvrsto veruju da su najsposbniji, najpametniji i najlepši. Dakle, moguće je da naši politički i nacionalni lideri jesu iskreni, ali narcisoidni.
Visok stepen narcisoidnosti nije specifikum samo srpskih političara. Od svetski poznatih političara Vilson, Ruzvelt i Čerčil bili su vrlo narcisoidne osobe. Na vlastitu sreću, a i sreću država koje su vodili, narcisoidnost nije bila dominantna crta njihovog karaktera, kao recimo kod Musolinija, Hitlera, Staljina ili Miloševića. Poslednja četvorica su, zbog svoje patološke narcisoidnosti, bili spremni da pre žrtvuju i državu i narod, nego da prihvate sopstveni poraz.
Narcisoidna crta u karakteru je velika prednost za političare koji svoju moć zasnivaju na populizmu. Ako su uvereni u svoje izvanredne sposbnosti i talente oni lakše pridobijaju sledbenike za svoju političku misiju. Ipak, u većini država narcisoidni lideri su izuzetak, a ne pravilo. Socijalne grupe i narodi na čijem su čelu gotovo uvek narcisoidne ličnosti i same su narcisoidne."Ako postoji narcisoidnost jednog drustva, onda nikako ne mozemo izbjeci konstataciju o narcisoidnosti vodje, jer to jedno drugo uvjetuje. Osnovni uvjet za nastanak narcisoidnosti jednog drustva jeste stvaranje saveza izmedju velikih i malih narcisa, da se vecina malih narcisa identificira s vodjom i vodjama. Tako se stvara savez koji omogucuje da se dijeli slava vodje, pamet i njegovi potencijali" (Rašković, Luda zemlja). Dakle, narcisoidna društva traže, nalaze i biraju narcisoidnog vođu.
Stepen grupne narcisoidnosti proporcionalan je nedostatku stvarnog zadovoljstva kvalitetom života članova grupe. Čak i najjadniji, najmanje poštovani, krajnje mizerni marginalci lako nalaze kompenzaciju u pripadnosti najjačoj političkoj partiji, odabranom ili najhrabrijem narodu. Istovremeno, narcisoidni nacionalni lideri i ne mogu ništa drugo da ponude svojim sledbenicima sem veličanja zajedničke nacije. Razvoj i negovanje grupnog narcizma ne košta ništa, a podizanje kvaliteta života zahteva mnogo rada, sposobnposti i odricanja.
Pojmove narcis, narcisoidnost i narcisoidan, najjednostavnije je definisati kao zaljubljenost u idealizovanu predstavu o sebi, koju prati apsurdna uobraženost. Narcisima nazivamo one ljude čije su ambicije i aspiracije mnogo veće od njihovih vidljivih sposobnosti ili nadarenosti.
Većinu ključnih obeležja patološkog narcizma ličnosti moguće je prepoznati i kod narcisoidnih grupa i naroda: grandioznost ( narod najmoćniji, najstariji, ratnički i nebeski ...), samovažnost (bez nas se ne može ni u okruženju, ni u EU, od nas zavisi stabilnost i mir na Balkanu, Evropi i svetu, mi smo jedini lider na Balkanu ...), samodovoljnost ( nama nisu potrebni saveznici, mi sve možemo sami, drugi će nam doneti samo probleme, mi hoćemo u EU, ali pod našim uslovima...), verovanje u sopstvenu posebnost, odabranost i moć (naši su naučnici, umetnici, fudbaleri, teniseri... najbolji na svetu; freske, manastiri i devojke su nam najlepše, a muškarci najobdareniji...), nedostatak empatije (bezosećajnost za patnju i stradanje drugih naroda u ratovima i elementarnim nepogodama...), netolerantnost, impulsivnost, agresivnost i nemogućnost uočavanja i priznavanja posledica vlastitog delovanja na druge.
U navedenom nije teško prepoznati Srbiju s kraja dvadesetog veka, kada je narcistička halabuka sa margina intelektualnih, naučnih, umetničkih, estradnih i inih krugova omasovljena brojnim pripadnicima pseudograđanskog taloga, usmeravana i podržana od narcisoidnog vođe, njegove narcisoidne supruge i njegovog dvorskog okruženja, postala dominantno i vladajuće mišljenje. Eho nacionalnog narcizma ojačan svežim glasovima i danas odzvanja Srbijom.
Erih From tvrdi da je grupna narcisoidnost jedan od najvažnijih izvora ljudske agresije, te da su međosobni sukobi dve ili više narcisoidnih socijalnih grupa izuzetno okrutni i krvavi. Kao primer navodi masovnne pokolje između indusa i muslimana u vreme podele Indije. Naša novija poražavajuća istorija, kroz krvavi raspad Jugoslavije, bez sumnje je potvrdila u kom pravcu vodi simbioza narcisoidnih slojeva društva i narcisoidnog lidera.
Savremeni narcis se bitno razlikuje od mitskog Narcisa koji nije mogao da odvoji pogled od svog odraza u vodi, ali i od narcisoidne ličnosti kako su je videli Frojd, njegovi sledbenici klasični psihoanalitičari, pa i Erih From.
Savremenog, (post)modernog, narcisa psiholozi, psihijatri, sociolozi, filozofi i politikolozi, prikazuju kao menadžera velikih korporacija, osobu koja dominira u javnim poslovima i političkim strankama. U svojoj profisionalnoj karijeri moderni narcisi postižu značajne uspehe, jer poseduju osbine koje se veoma cene u institucijama gde je manipulacija međuljudskim odnosima i spinovanje javnosti poželjno i nužno. Urušavanjem tradicionalnih odnosa liberalnog građanskog društva i prerastanjem industrijskog u neoliberalni korporacijskog poredak, širom su se otvorila vrata za uspon narcistoidnom tipu ličnosti. Kristofor Leš u studiji Narcistička kultura, sociološke implikacije savremenog narcizma vidi kao narastajući civilizacijski fenomen. U narcističkoj kulturi dominiraju hedonizam, a supstitut za pravu samorealizaciju ličnosti su statusni simboli i nametnuti obrasci potrošačkog društva. Nije potrebno isticati da (post)modernu kulturu karakteriše opsednutost telom, lepotom i mladošću, a (post)moderni čovek živi za trenutak, za samog sebe, a ne za svoju porodicu i potomke.
Mene lično što se tiče, ako već nemam izbora i moram da biram između savremenih narcisoidnih lidera i klasičnih političara lažova, od dva zla izabraću manje i opredeliću se za ove druge.