Devetog novembra je Međunarodni dan borbe protiv fašizma, protiv nacizma, ustanovljen kao sećanje na noć između devetog i desetog novembra 1938, noć koja se zove i "Kristalna noć" u kojoj je rulja izlupala stakla jevrejskih radnji, linčovala Jevreje, spaljivala im kuće i sinagoge i u kojoj su Jevreji odvođeni u zatvore, pritvore i "privremene objekte" koji su kasnije postali zloglasni koncentracioni logori.
Sve se to dešavalo uz saglasnost nacističkih vlasti i kao posledica zakona koji su doneti par godina ranije, poznatih kao "Nirnberški zakoni" kojima se definisalo državljanstvo i građanska prava stanovnika tadašnje Nemačke, a kojima su Jevrejima - sva ta prava oduzeta. Zakoni kojima je legalizovano ubijanje Jevreja,
ponižavanje, učenici, Jevreji, izvedene pred razred uz natpise mržnje na školskoj tabli, "Čuvaj se Jevreja! Jevreji su naši najveći neprijatelji!", 1936.
Progon je bio zakonit, nasilje poželjno, a čitava jedna grupa građana Nemačke, Jevreji, bili označeni za istrebljenje tokom procesa koji će kasnije biti nazvan Holokaust, industrija smrti, kojim je država ubijala sopstvene građane jer ih je, zbog njihovog etničkog, verskog, istorijskog identiteta - stavila van zakona. Jer je od mržnje napravljena politika i - sve se svima činilo zakonitim i "normalnim".
Danas se navršava punih 70 godina od proboja partizanskih snaga i okruženja, jedne od niza herojskih borbi za slobodu u kojoj su mnogi položili svoje mlade živote. Neka im je večna slava, a pokolenjima na obraz čuvanje uspomene na njih.
Molim sve one koji jedva čekaju ovakve teme da bi svom žestinom rasplamsali partizansko-četnička prepucavanja da se ovoga puta uzdrže iz pijeteta prema onima koji su izginuli u borbi za slobodu protiv okupatora i kvislinga. Nije to bio ni ideološki sukob, ni sukob u okviru građanskog rata, ni sukob komunista i četnika (jer četnici sticajem okolnosti nisu ni učestvovali). Započevši borbe sa partizanima, njemačke jedinice su istovremeno razoružale oko 3.200 četnika. Nije pružen otpor, nema poginulih. Oko 1.600 četnika internirano je potom u zarobljeničke logore u Poljskoj i Grčkoj. Oko 800 četnika Nemci su tokom bitke na Sutjesci koristili za nosače municije, i ostale fizičke poslove kao ratni zarobljenici.
Prošlo je 70 godina od jedne od najkrvavijih borbi narodno-oslobodilačke vojske protiv nemačko-italijanskih i bugarskih okupatora i njihovih ustaško-domobranskih postrojbi.Cilj okupatora je bio da konačnu uništi partizanske snage i uguši svaki otpor koji mu se pruža.
Bitka na Sutjesci ili V neprijateljska ofanziva otpočela je 15. maja, a završila se 15.juna 1943.g. u tromeđi :
Danas je Dan Dece. Mada, to nema veze...mislim ta deca. Ona i tako pojma nemaju. Ne znaju da budu deca, pa to ti je. Mi smo bili nešto sasvim drugo, mi smo bili deca, a ne oni. Po vasceli dan bulje u kompjutere i mobilne telefone. U naše vreme toga nije bilo, jer da jeste i mi bismo buljili...ne, nije to tema, kao ni oni, ta deca...
U Sloveniji se danas slavi Dan Rudolfa Majstra, slovenačkog generala kog ni jedna vlast volela nije zbog njegovih ljubavi. O njemu se malo priča, a i kad se priča bolje da se ćuti. Danas će na njegove spomenike biti stavljeni venci. Ali, ni jedan cvetić neće biti stavljen na grobove srpskih vojnika koji su poginuli za tuđu zemlju i tuđu slobodu, i to kada je Prvi svetski rat već završen. Na molbu i poziv generala Rudlofa Majstra. Ne samo da su zaboravljeni, nego su namerno zaboravljeni i namerno se prećutkuju. Ni u jednom članku koji danas bude u slovenačkim medijima objavljen, niko ih neće pomenuti. Ni jednom jedinom rečju. Neće ih pomenuti, niti ih se setiti ni Srbija.
Za njih zaboravljene, u njihovu slavu, danas ponavljam blog o slovenačkom generalu, Rudolfu Majstru. Onom koji je voleo Srbe...
I niko nije ni pitao odakle ti mladići idu,
Ko sada za njima u strahu plače
I niko nije ni pitao hoće li se oni ikada
Vratiti pod voljene krovove domaće.
Bila sam na Sajmu knjiga, i srećom, ovo nisam videla. Kupila Barnsa, Jaloma, Peljevina, Selina, Karvera. Došle nas četiri iz Novog Sada sa pijac torbama, sendvičima, navarene, onako, pozitivno, kao dete kad ide u luna park, uši roza od adrenalina.
Bilo je stvari zbog kojih sam htela da pognem glavu i prodjem vadeći se na teške kese, ali ovo sam, srećom, izbegla. Ipak, drago mi je što je Marčelo snimio i šerovao i nadam se da će mu se sa svakim klikom smanjiti količina želudačne kiseline.
I vi šerujte, učite, zgadite se, popite ranisan ili pivo, pljucnite po monitoru slobodno, monitor ćemo oprati, duše ne znam kako ćemo.
Gospodo zvaničnici ove, prošle i buduće vlade, kao i svih ostalih vrsta, molim vas, prekinite da odgovarate na pitanja koja vam niko ne postavlja. Drugim rečima, zabole me odavde do Kosova da li je priča o aflatoksinu u mleku obavijena velom političke borbe ili nije. ZA-BO-LE-ME! Kako god da glasi odgovor na to pitanje, ostaje činjenica da odgovore na PRAVA pitanja nismo dobili.
Recite vi meni, blago meni, sledeće:
Utisak dana: "Došao sam u Novi Sad da srušim mađarske ustaše što teraju Tomu da potpiše za Kosovo."
(protestant iz Mladenovca)
Mislim da je ovaj čovek i te kako zaslužio da se nađe na blogu.
Asmir Kolašinac nije osvojio medalju, ali medalja nije jedino merilo uspeha. Ne kažem to zbog onoga „važno je učestvovati“, već pre svega zbog načina na koji je naš bacač kugle nastupao.
U kulturi vlada autizam – naslov na koji mi je juče u svom komentaru skrenula pažnju blogerka outcast.
Ni prvi, a pretpostavljam, nažalost, ni poslednji , koji vređa osobe sa autizmom.
Ali ovaj put neću o naslovu. Neću ni o novinaru koji verovatno misli da je njime napravio pun pogodak. Njegovim amaterizmom, i loše obavljenim poslom, neka se bavi urednik koji ga je zaposlio ili oni koji ga plaćaju.
Ovaj put me zanima onaj iz čije je izjave izvučen takav naslov, a koji je odgovoran i meni kao poreskom obvezniku.
Verovali ili ne radi se o savetniku predsednika za kulturu Radoslavu Pavloviću, a izjava glasi:
U kulturi Srbije vladaju velika zapuštenost, autizam i mešavina nezainteresovanosti i besparice.
Moj gost autor 4krofnica ima nešto važno da vam kaže.
E, ja bih prvo da se predstavim. Zovem se Hana. U stvari, ne zovem se tako. Znate, baš kao u onom crtaću... Al' da me ubijete, ne sećam se te replike dovoljno dobro da bih mogla da je citiram kako dolikuje. Opet, računam, znaćete o čemu govorim.
Ovaj blog je odsviran u šest ruku.
Par ruku kleinemutter, par Jelice Greganović i par mojih.
Poznajem jednog Dečaka. Dečaka koji voli sve ljude. Koji najviše