Često dobijam poruke u kojima me neiskusni putnici pitaju :
"A kako to sa vizama?"
"A gde vadim vize?"
"Je l' možeš da mi daš neki savet za vize?"
Da ne bih i dalje svakome pojedinačno objašnjavala, sela sam i napisala tekst u kome je sadržano sve što bi budući putnik i trebalo da zna o vizama.
Čitajte i širite dalje, a meni šaljite sve sugestije i dopune :-)
Krajem aprila izlazi moj novi novi putopisni roman “Nomad”, a u maju dolazim u Srbiju (već sam kupila kartu) i ostaću do kraja juna. Planiram tribine i druženja, a biće i nekih zajedničkih bicikliranja.
Za sada sam načelno ugovorila večeri u sledećim gradovima u Srbiji:
Beograd, Novi Sad, Čačak, Sombor, Kraljevo, Kragujevac, Šabac, Loznica, Smederevo, Niš, Bor, Pančevo, Senta, Sremska Mitrovica, Šid, Osečina, a čekam odgovor za Suboticu, Užice i Kovačicu.
Republika Srpska:
Brčko, Istočno Sarajevo
U Hrvatskoj su ovi gradovi na listi:
Osijek, Zagreb, Šibenik (Festival putnika), Cres, Mali Lošinj, Umag (ili Poreč)
U Crnoj Gori:
Podgorica, Bar, Nikšić
Ima još slobodnih termina, pa ako neko želi da organizujemo tribinu u njegovom gradu, neka mi se javi porukom.
CETRNAEST SLIKA (koje se mogu citati i kao foto-reportaza)
1.
Nered ispred satora, koliko da se stvori atmosfera doma u vreme pripreme vecere. Pred spavanje, sve cu to pospremiti, spakovacu posudje i gorionik, sklopiti Crazy creek stolicu, iako ce mi ujutru ponovo biti potrebni. Zivot na drumu naucio me je da i usred noci treba biti spreman na brzi pokret. Nekad zbog iznenadnog nevremena poput monsunskih kisa ili tajfuna, kad voda navre sa svih strana, ili olujnog vetra koji moze da mi polomi taj krhki krov nad glavom, nekad zbog nepozeljnog posetioca koji slucajno nabasa, pa procenim
Draga moja,
Čitav dan sam tumarao po gradu. Zgrade postrojene kao vojska posmatrale su me strogih lica. Svaki čas zastajao sam i zagledao da li mi je sa odelom i cipelama sve u redu. Ne znam odakle ta nesigurnost kada slutim da me neko gleda. Ponekad više obraćam pažnju na tuđa očekivanja nego na svoje želje, a to je baš mučno i uvek me sneveseli. Zato sam rešio da ja posmatram druge i krenuo u pohode bečkim muzejima.
Naravno, bila si uz mene.
A kako bi bilo da počneš da mi gradiš pijedestal, ono baza, stub, stajalište, busa 36? Kada ga skucaš parkiraj ispod koša da mogu da zakucam. Reci mi da sam ekstraordinarna, kao Ekstra Nena koja ordinira i obećavam da ću ekstrahovati iz tebe sve, ostaće ti dinar. Ponudi mi sve svoje savete, krunski, prosvetni i fiskalni i napraviću od njih salvete kraj čaša, čuješ li me Saša!? Svo tvoje iskustvo isuči i onda mi se smuči. Ne volim kad te vidim da plačeš u kuhinji ali mi je OK ako plačeš na placu, Alexanderplatzu. Da li ja, ti, bilo ko za to prima platu? Sviđaš mi se dok te prezirem, diljem Zire, tamo sretnem i Anu a ona mi kaže nešto kao: Biće težak meč! Teška si ti mečka u tom Leksusu i vodila bih te po vašarima, lupala po pleksusu, kada bi bio vaška. Ti vaška. Ja Saška. Ti si karan. Ko je od nas dvoje stvaran? Ti si stvoren i to je tvoj limit. Ograničen bičem. Ne, ja ne vičem. ZAKLOPI! Zajedno za Zaklopaču! Orlovaču! Ti nećeš biti nad mojim odrom, kao došao bi potopljenim brodom? Ne verujem ti ni kad u podne kažeš da je napolju dan, odem do prozora da proverim. Provirim da se smirim i onda pirim. To ne znači da palim iako bih zapalila. Blago vetru on stalno duva. Dunav se prosipa pod mostom i odlazi ni u Rumuniju ni u Bugarsku, donosi debla iz Austro-Ugarske. Nije iz Austro-Ugarsku.
U moru knjiga pročitao sam okean gluposti zarad malo vode na dnu tog okeana. U čamcu na naduvavanje izlazio sam iz biblioteke držeći kao malo vode na dlanu jedinu knjigu koja nije pokisla. I gle nezgode, čamac nije puštao vazduh, ali je dakako puštao vodu, kao da pušta ploče. Na primer, onu Autoamerican, sa Debi koja gleda preko ograde na pločnike grada. Pločnici su bili popločani rekama vremena koje su nosile sećanja natrag u ništavilo odakle su i postala.
Rewind.
Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi, pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako nije dobro. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sada nema nazad, moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.
Soba je imala sedam kreveta. Planirana je za jedan manje ali kako je četvrto odeljenje zagrebačke traumatologije u Draškovićevoj bilo u obnovi valjalo je rasporediti pacijente po sobama na ostala tri odeljenja. Bila je to ženska soba i sve stanarke su, osim Dine, imale više od šezdeset godina. Ono što ih je pak sve spajalo bile su bizarnosti njihovih povreda. Kada, ruka, lom. Pertla, skočni zglob, lom. Stepenice, podrum, ruka, lom. Stolica, sijalica, ključna kost, lom. Polustepenik, suton, skočni zglob, lom. Pad sa motora, kuk, lom. Dina je isto pala sa dvotočkaša, onog bezazlenog. Ona nikada ranije nije pala sa bicikla. Ništa nije slomila ali je nečujno pokidala sve ligamente u levom kolenu i morala je biti hitno operisana. Bio je to jedan od onih glupavih padova kakvi se mogu videti na nekom smešnom kućnom videu. Najveća šteta od ovog pada, ispostaviće se, biće pauza u snimanju njenog prvog kratkog filma, o nesanici, za koji potpisuje scenario i režiju. Pauza usled potpune nepokretnosti, usled tišine pokreta.
Tako je Dina ležala u tišini, zurila u plafon i u svoje zavijeno koleno, u neku preopširnu Frenzenovu knjigu i u tetrapak Happy Day soka od pomorandže koji joj je doneo prijatelj iz Beograda misleći na vitamin C koji pomaže obnovu vezivnog tkiva kao i da je to zgodna pošalica; srećan dan, smešno, ne? Mogla je da sačeka sa padom nekoliko sati pa da vic bude još uspeliji i da se ubogalji prvog aprila. Zurila je i u svoje sapatnice koje su mahom spavale, posve tiho, odmarajući se od života. Jedino mesto gde se žena može odmoriti i bez griže savesti skinuti breme koje dobija rođenjem, je bolnica, a uganuće zgloba ili prelom kosti, koje vode na ortopediju, najsrećnija su moguća opcija. Dovoljno strašna da se od žene, iako je u bolnici, ne može ništa zahtevati a opet dovoljno bezazlena da je oporavak u najvećem broju slučajeva izvestan. Može se čak i produžiti nekom prepisanom banjom, mada će većina žena, čim svi ekstremiteti u određenoj meri profunkcionišu, nanovo biti uvezano nazad u svoj polni dolap.
Razmišljala je Dina o toj tužnoj istini i pooštravala do pred sam kraj kadrove u glavi. Dolap, bunar, manjež... Zamislila je magarca sa obrijanim nogama.
Snovi su uzani granični pojas koji dodiruje dva sveta.
Uzan, kao obrisi Sunca koje je sakrio Mesec.
Njihovi snovi su bili veliki.
Ceo njihov život.
Epski veliki.
11. Beogradski festival igre doneo je vrhunsku igranku. Doneo je duh i vrednosti velikih svetskih prestonica u Srbiju, istovremeno dobacujući daleko, sve do onih sredina gde se kultura i umetnost visoko cene. Ponosna, jesam. Umorna, još više. I nekako tužna, jer odlazi igra iz našeg malog grada...
Preko 17.500 hiljada posetilaca uzivalo je u predstavama.. Preko 17.500 hiljada
A znam je iz KST-a
negde sredinom 90ih
ona se ložila na
madball
ja na
operation ivy
malo smo se i muvali
ali nikad poljubac
i pozdravismo se
vidim drži za ruku klinca
dan je bio surovo lep,
oblaci su mileli po Dusk Blue svodu,
raspasanom od tragova aviona,
oslobođenom od vetrova
i sve je bilo utopijski fino.
sada ti naslućuješ bajku
ali dobijaš nešto drugo
od čega će ti jaja pobeći gore
i zubi zacvileti kao zarđala kapija.
Nikada ranije nisam ovoliko nosio kapuljaču. Jesam tu i tamo, i to kada zima baš ''stegne'', pa onda nabijem kapu, preko nje kapuljaču od duksera, zatim na sve to i kapuljaču od jakne, razume se. Kape, uopšte, ne volim, mogu slobodno reći i da ih mrzim, zapravo, čak mi i nije toliko mrsko da je nataknem na glavu kada je baš hladno, ali ne volim da je vidim na drugima, nekako mi kretenski izgleda, a taj koji je nosi liči mi, prosto rečeno, na nekog tupoglavca. I sve one koje vidim da nose kapu, zovem zajedničkim imenom tupoglavci; što, naravno, treba da znači da sam i ja tu i tamo,