Soba je imala sedam kreveta. Planirana je za jedan manje ali kako je četvrto odeljenje zagrebačke traumatologije u Draškovićevoj bilo u obnovi valjalo je rasporediti pacijente po sobama na ostala tri odeljenja. Bila je to ženska soba i sve stanarke su, osim Dine, imale više od šezdeset godina. Ono što ih je pak sve spajalo bile su bizarnosti njihovih povreda. Kada, ruka, lom. Pertla, skočni zglob, lom. Stepenice, podrum, ruka, lom. Stolica, sijalica, ključna kost, lom. Polustepenik, suton, skočni zglob, lom. Pad sa motora, kuk, lom. Dina je isto pala sa dvotočkaša, onog bezazlenog. Ona nikada ranije nije pala sa bicikla. Ništa nije slomila ali je nečujno pokidala sve ligamente u levom kolenu i morala je biti hitno operisana. Bio je to jedan od onih glupavih padova kakvi se mogu videti na nekom smešnom kućnom videu. Najveća šteta od ovog pada, ispostaviće se, biće pauza u snimanju njenog prvog kratkog filma, o nesanici, za koji potpisuje scenario i režiju. Pauza usled potpune nepokretnosti, usled tišine pokreta.
Tako je Dina ležala u tišini, zurila u plafon i u svoje zavijeno koleno, u neku preopširnu Frenzenovu knjigu i u tetrapak Happy Day soka od pomorandže koji joj je doneo prijatelj iz Beograda misleći na vitamin C koji pomaže obnovu vezivnog tkiva kao i da je to zgodna pošalica; srećan dan, smešno, ne? Mogla je da sačeka sa padom nekoliko sati pa da vic bude još uspeliji i da se ubogalji prvog aprila. Zurila je i u svoje sapatnice koje su mahom spavale, posve tiho, odmarajući se od života. Jedino mesto gde se žena može odmoriti i bez griže savesti skinuti breme koje dobija rođenjem, je bolnica, a uganuće zgloba ili prelom kosti, koje vode na ortopediju, najsrećnija su moguća opcija. Dovoljno strašna da se od žene, iako je u bolnici, ne može ništa zahtevati a opet dovoljno bezazlena da je oporavak u najvećem broju slučajeva izvestan. Može se čak i produžiti nekom prepisanom banjom, mada će većina žena, čim svi ekstremiteti u određenoj meri profunkcionišu, nanovo biti uvezano nazad u svoj polni dolap.
Razmišljala je Dina o toj tužnoj istini i pooštravala do pred sam kraj kadrove u glavi. Dolap, bunar, manjež... Zamislila je magarca sa obrijanim nogama.
Dok je osluškivala topot kopita iz svog imaginarijuma, čula je kako su njene cimerke sve do jedne zaspale. Čula je tišinu spavanja. Snevale su snom pravednica ili pak snom časnih sestara milosrdnica koje su ceo život posvetile dobrobiti drugih i nemaju se zašto brinuti. Ta ju je tišina navela da proba da je pronađe na još nekom mestu na koje ne može lako da otputuje ovako imobilisana. Već je tada znala, mlada scenaristkinja i rediteljka, da ako je pronađe ima svoj drugi kratkometražni film. Dok je rad na prvom filmu stopiran, mogla bi, mislila je, već otpočeti rad na drugom. Razradiće ideju za koju nikome još uvek neće reći. Krenuće sama u planinu i poneće seme u džepu, kao u Francuskoj čovek koji je sadio drveće.
Tražila je Dina unutrašnjom kamerom svoju novu kamernu tišinu i našla je već iste noći. Najbolji deo nesanice koja ju je ponovo hvatala je hiperaktivnost mozga u prvih nekoliko sati iz koje se može izroditi kako kamerna tako i prostorna tišina, i svakakva druga čudesa jednog imaginarijuma.
Tihomir Sukrvica je sa ženom Bratislavom došao na seminar duhovne obnove u dvorac Lužnica. Bio je rani april. Prošla su već tri dana u predavanjima i razgovorima sa časnim sestrama milosrdnicama, kada je celoj grupi pokazana zajednička kapelica u kojoj su se imali pomoliti. Na kraju molitve časna sestra je upitala polaznike za jedan eksperiment koji se sastojao u tome da se odsedi u kapelici još trideset minuta u potpunoj tišini. Bio je to, činilo se, izazov za sve polaznike; trideset minuta bez reči, hodanja, cupkanja, šaputanja, sricanja molitve, trideset minuta čiste tišine. Gospodin Sukrvica je posle prvih nekoliko minuta popriličnog haosa misli uspeo da slegne pesak koji je podigao pustinjski pasat i izmesti sebe mislima u Saharu. Kako bi preživeo eksperiment i što više uživao u svojih pola sata tišine, on se postavio za kapetana Žan Mišela de Sent-Žermena, zapovednika najdaljeg istočnog uporišta republike Francuske u Zapadnoj Sahari. El-Džube, kako se zvala njegova postaja. Bila je na tri dana jahanja od najbližeg mesta gde je kročila ljudska noga i jedina veza sa bazom u Dakaru bio je nedeljni avion, dvokrilac koji je upravo odleteo u suton. Doneo je vodu, poštu i novi sanduk municije iako se Mavari nisu usuđivali da napadnu ovu utvrdu. Samo za prilaz i opkoljavanje iz bilo kog smera morali bi da potroše tonu vode. U pustinji je, zna se, voda bila vrednija od srebra i litar vode menjan je za zlatan zub ili burmu dragane.
Sedeo je Tihomir, na tvrdoj klupici, u istočnoj kuli dvorca koju su časne sestre milosrdnice preuredile u kapelicu, sa ostalim polaznicima, ali nije mogao da čuje potpunu tišinu i oseti mir. Negde iz daljine istorije treštali su pucnji a akustične odaje dvorca su odjekivale u njegovoj glavi. Najviši zvukovi su dopirali iz prostorije do kapele, gde je nekada bio ured vlasnika imanja, grofa Geze Raucha. Bili su to pucnji koji su mu oduzeli život nateravši njegovu udovicu da se pokupi i vrati u Ugarsku. U žurbi da se što pre domogne rodnog kraja, grofica Elizabeta je ispod cene prodala imanje i dvorac redu časnih sestara milosrdnica i nestala.
Čim je čuo pucnje, kapetan Žan Mišel de Sent-Žermen je naredio svojim vojnicima, a bilo ih je devetnaest, da zauzmu položaje na kulama i da na njegov znak ospu paljbu po neprijatelju. Još uvek je bio mrak. Vojska, poslušna kao i uvek, bez razmišljanja je zauzela svoja mesta, sva okrenuta prema Sahari, iz čijeg peska je trebalo da se rodi sunce i čekala komandu kojom će pokidati pustinjsku tišinu. Znali su vojnici da Mavari nikada neće napasti, pogotovo ne sa istočne strane, iz pravca pustinje ali šta je tu je, kapetan zapoveda. Na kraju krajeva oni nisu ni čuli pucnje koji su uznemirili njihovog pretpostavljenog ali su bili na položajima i spremni za naredbu:
- Pali!
Još petnaest minuta koliko je ostalo do isteka pola sata tišine francuski vojnici su besomučno pucali u izlazeće sunce pogodivši samo i jedino samozatajne dine. Parali su i bušili jutro dok je kapetan na svom gramofonu zavrteo Žorža Bizea... Nakon obračuna sa neprijateljom svi su bili relaksirani a neoštećena tišina se ubrzo pokupila i ponovo zaposela tvrđavu El-Džube. Pola sanduka municije je potrošeno.
Posle tridesetog minuta, časna sestra bi rekla:
- Uspeli smo!
Dina je u ovom momentu već znala ko će joj igrati Tihomira Sukrvicu, gde će snimiti kadrove El-Džube i koja će se numera Žorža Bizea čuti u pozadini.
Dok su njene cimerke u tišini spavale ona je nečujno izvukla svesku sa bubamarama ispod Rauch soka kako bi skicirala svoju ideju.