Pedeset godina nesvrstanih sa ovom vaseljenskom proslavom u Beogradu aktuelizovali su staru tezu da se pod Titom živelo bolje. Te naš pasoš je bolje važio nego sada, te plata nam trajala preko mesec dana, nije bilo siromašnih, a ni bezobrazno bogatih koji su sve nas pokrali, a da ne pričamo kakve smo sve fabrike imali... Na marginama „Bilo bolje za vreme Tita" razgovora vode se i razgovori da li nam je za vreme Miloševića bilo bolje nego sada? Da li je bilo bolje za vreme Koštunice ili sada?
Nije mi potreban ovaj prvi pasus da bih podsetio da su danas ljudi bez posla, privreda desetkovana, plate izdrže po šest-sedam dana umesto ceo mesec, oblačimo se u prodavnicama garderobe koju su neki drugi ljudi bacili, hranimo se u narodnim kuhinjama, investiramo po kladionicama... Ali niko ne diže glas.
Do nedavno, u Turskoj sam samo dva puta bio i to oba puta u Istanbulu... I oba puta sam bio totalno impresioniran ovim megalopolisom. Ta moja opčinjenost tim gradom datira još iz vremena pre ovih serija "Sulejman brani Sarajevo" i sličnih. Oba puta sam downloadovao po 100 jura istom taksisti sa odličnim znanjem engleskog da me vozi. Na pitanje:
"Gde?"
lakonski samo odgovarao:
"Just drive." kao u filmovima sa Hemfri Bogartom.
Istabnbul je ogroman grad sa preko 20 miliona stanovnika i barem pola miliona znamenistosti koje treba videti, a to mi je uvek delovalo prilično beznadežno, pa sam se kruzirao po gradu, uz povremene pit stopove da pijem espreso. Jebiga takav sam čovek. Volim da osetim grad a mrzi me da idem klasičnim "stazama turista"... nego pade mi napamet da sam negde sam pročitao da u Istanbulu živi 3 miliona Srba koji su ponosni na svoj jezik i poreklo.
Sportski treneri decenijama "lupaju glavu" kako da podignu broj otkucaja srca vežbačima koristeći vežbe za gorni deo tela i simuliraju sprint. Kao najokmpleksinji trening za gornji deo tela dugo je slovilo boksovanje. Ali ni boksovanje ne može da angažuje dovoljan broj mišića jer nema šanse da se kod boksa simulira naprezanje mišića koji su zaduženi za vučenje
.
Juče je mladi skaut Mohamed Džaišam pokušao da nožem ubije predsednika Maldiva Maumun Abdul Gonama. Srećom, tu se našao mladi muslimanski fundamentalista Mohamed Muršid koji je, ne hajući za svoj život, hrabro uskočio, pohrvao se sa napadačem i spasao predsednikov život. Tom prilikom, Mohamed je zadobio samo lakše povrede. Može se reći da je napad bio očekivan, jer je predsednik Maldiva poznat po svojoj tvrdoj fundamentalističkoj politici, dok se mladi skauti ove zemlje zalažu za mir u svetu i poštovanje raznolikosti.
Stiv je od malena bio nerminog duha, željan visina i spreman da proveri svoje mogućnosti. Taj poriv vukao ga je da uradi ono što su samo najodvažniji i najspremniji postigli, da uvek proba nešto novo, da bude prvi koji će ostvariti nešto što drugima nije pošlo za rukom. Srećom, bio je spretan i u poslu, te je kao finansijski stručnjak zaradio veliko bogatstvo što mu je obezbedilo dovoljno sredstava za sve poduhvate. A kao tako bogat čovek nije se libio da proba najsmelije poduhvate i fizički najteže izazove.
gošće autorke: biljana pajić i arijana obradović
Istina je – irski ples je više sport nego ples! Uz svu fizičku spremnost i sate i sate treninga, tu su i takmičenja koja mnogo više podsećaju na sportska nadmetanja nego na ples kao umetnost. Nama se, kao plesačima, to dopada. Takmičarski duh je uvek dobro razvijati do izvesnih granica, a s obzirom na neophodne pripreme, tempo treninga i stečeno znanje nam daju dobru osnovu da taj naš sport kasnije razvijemo u umetnost na sceni pred publikom.
(Ovaj tekst sam napisala 1993. za rubriku "Vreme uživanja" u Vremenu, posle 13. god sam ga postirala na "starom" B92 blogu, s željom da nikad više ne bude aktuelan, a sad se nadam da Prljavi Hari nije bio u pravu s "nikad ne reci nikad"...)
U fazon sa zalihama utrčala sam glatko, poslušno, nevešto i neuvežbano. Oči mi je otvorila jedna obična šetnja sa detetom. Shvatila sam da neću sama sebi da priznam da me ustvari užasno brine šta ćemo jesti i da li je u datim okolnostima uopšte moguće dospeti do klope, kada