Vest da je Viši sud u Čačku odlučio da urednika Čačanskih novina kazni sa 180.000 dinara zato što je humoreskom Zanemoćali mandarin uvredio političara Velimira Ilića, koji se u šaljivom tekstu prepoznao pa autora tužio za povredu časti i ugleda, mogla bi, da nije frka, sasvim fino da izraste u komediju situacije, kojoj bi kao novi smešni lik bio pridodat sudija puritanac ili čankoliz, na primer.
Jer, još od antičkih vremena postoji čitava galerija tipova kao što su, što bi rekao dr Danko Grlić u njegovoj Estetici, proždrljivi parazit, lakoma škrtica, okretna i dovitljiva hetera i drugi, oko kojih se pletu intrige, podvale, smešne zgode, obavezno prenesene iz realnog života. Aristofan i ostali komediografi antike uopšte nisu bili gadljivi ni na vulgarne šale, ali ni na jetku kritiku političkog života, vladara, pretencioznih vlastodržaca, ali i umišljenih literarnih veličina.
Fantastičan sastav hora, koji je u antici imao bitnu ulogu, a sastojao se i od žaba, ptica i oblaka, prenesen u današnje vreme mogao bi odgovarati komentatorima vesti, od kojih jedan kaže: U citiranom delu humoreske nema ni gram od humora. Ovde se svesno, pod velom demokratske slobode pisanja, servira sarkasticka papazjanija, a mizernim tonom pisanja puca se pravo na coveka Velimira Ilića.
Međutim, čak i uvažavanje ove kritike humoreske, mogao bi biti samo i ništa drugo do predložak za novu satiru u kojoj se neki novi autor zeza s prethodnim. Ruku na srce, nije svako Šekspir, nit se očekuje da mu komičan tekst bude na nivou Venecijanskog trgovca.
Ali se očekuje da ne potonemo u srednji vek koji uopšte nije poznavao taj literarni rod - komediju, a Terencije, na primer, se čitao, samo da bi se poručavao latinski jezik. Komedijaši i svi oblici šaljivog istupanja su bili nemilosrdno progonjeni, a hrišćanski puritanci su svako zezanje tretirali kao zlo koje mora da se saseče i to kako crkvena tako i svetovna vlast.
Ako je krajem 15. i početkom 16. veka Makijaveli mogao da ukazuje na društvenu trulež, polazeći od stvarnosti kakva jeste, a sve uz stav da komedija mora i da zabavi i potakne na smeh, pet vekova kasnije Srbija nema razloga da potone u progon humorista po medijima.
"Makijaveli je doista majstor smeha, ali i jednog drugog novog morala - direktno suprotstavljenog popovskom licemerju - koji sadrži i sarkazam i cinično ruganje", rekao bi Grlić.
I mogao bi se sad navoditi i Hartman, Bergson i Jonesko i svašta nešto, čak i "režimski smeh" bi bio interesantan, kao i humoristi po službenoj dužnosti, ali nije to tema, jel.
Hoću da kažem, ne valja se ako nam je sudbina da se samo "cerimo kao kavez pijanih majmuna", što bi rekao Krleža. A ja primećujem, iako nisam neki ljubitelj viceva, da ih je sve manje i manje. A fakat, još za vladavine Slobodana Miloševića, nije prošao dan, a da neki novi vic nije bio smišljen i pušten u opticaj. Da li se ta sposobnost zezanja, samoironisanja potrošila, izlizala ja ne znam, ali osećam da sudske presude koje kažnjavaju humor, bio grub ili suptilan, tome ne idu u prilog.
Komunisti su, u vreme titoizma, slali u zatvor zbog vica. Ko ne veruje, neka pita Vladu Mijanovića. Nešto mi baš nije u redu da se i u demokratskom bauljanju dešavaju sudske kazne za humoresku, ma koliko bila gruba ili nespretna. Ne kažem ni da političar ne treba da se ljuti ako se prepozna, ljudski je to, ali ne mora baš i sudija da se ponaša kao lik iz neke komedije, pa da novinare uteruje u smrtnu ozbiljnost.