(Ovaj tekst sam napisala 1993. za rubriku "Vreme uživanja" u Vremenu, posle 13. god sam ga postirala na "starom" B92 blogu, s željom da nikad više ne bude aktuelan, a sad se nadam da Prljavi Hari nije bio u pravu s "nikad ne reci nikad"...)
U fazon sa zalihama utrčala sam glatko, poslušno, nevešto i neuvežbano. Oči mi je otvorila jedna obična šetnja sa detetom. Shvatila sam da neću sama sebi da priznam da me ustvari užasno brine šta ćemo jesti i da li je u datim okolnostima uopšte moguće dospeti do klope, kada su uobičajeni urbani načini - udješ, kupiš, spremaš - ukinuti, a alternativa, u vidu rodbine na selu ne postoji.
Kod crkve Sv. Marka ćerkica je htela da joj kupim hamburger. Moj odgovor "nemam, dušo, pare" nije je omeo da mi sto metara dalje, kod Madere, traži sladoled. Prazan novčanik nije je obeshrabrio. Kod Pravnog je pitala da li imam bar za kokice. "Nemam" - rekoh ne krijući žaljenje. "A jel to znači da smo mi sada sirotinja?" - upita me dete, sasvim na mestu. Iz cuga sam se uvalila u zamršeno objašnjavanje na temu keša (kojeg nemam) i čekova (koje imam). "Znači, banka je sirotinja" -hladnokrvno zaključi mala: "Idemo u samoposlugu".
U samoposluzi na ćošku kupile smo dve kante sladoleda i tri kilograma kukuruza kokičara (ničeg drugog nije ni bilo). Kao, kad već pišem ček, a u stvari da ukokam osećaj bede. Srećom, blizu stanujemo. Na putu do kuće, noseći kao majmun, spoznadoh da je glupo ići okolo bez cegera/kese/torbe/kolica.
Medjutim, nit je djavo dobar, nit mu majka lepa. Sladoled je, uz malu pomoć prijatelja "otišao" za jedan dan. (Otkud ti lova, pitali su me oni bez dlake na jeziku.) Zato me je kukuruz kokičar, koji još uvek traje (uglavnom zato što sam tanka sa zejtinom) - prosvetlio. Status "zalihe" može da dobije samo ono što ne slistiš odmah, već ko stipsa čuvaš za slučaj krajnje nužde, za nedajbože; zaboraviš da imaš.
Kažu da se to uči. Bojim se da sam još glupa. Čemu kriti, kada sam prošle godine ko pijani hrčak dovukla pun ruksak šunke u limenkama, već sutradan je strateški koncept rezerve načet, u bukvalnom smislu. Počelo je sa "daj da probamo, da vidimo dal valja". Završilo se sa radosnim osećajem da do daljnjeg ne moram da mozgam oko doručka. Dva rodjendana, jedan za drugim, dokusurila su stvar.
Isto mi se dešava i sa cigaretama. U trafici ih kupujem na boksove (kad daju), ne toliko da preduhitrim poskupljenje, koliko zbog zavisničke paranoje da "neću imati, pa šta ću" kad zvekne nestašica. I naravno, dok ih ne popušim, i ne setim se da bi trebalo da ih uredno dalje kupujem (dok ima), a kad nema - triput odmerim, pa otvorim tajni štek. Ne pre! Ovako, moje "zalihe" traju taman onoliko koliko i u radnji. Puknemo, otprilike, u isto vreme.
U mojoj kući nema mesta za magacin. Ostavu nemam, podrum je pun vode, a nije ni bezbedan. Prošle nedelje ukrali su mi iz njega bicikl. Poni iz osamdesete. Znam, nije neki, al mi je ipak žao. Moja deca su pametnija. Kažu, ko je video da se bicikl drži u smrdljivom podrumu? Svaki dan tegle svoje bajkove na treći sprat i parkiraju ih u dečjoj sobi.
Frižider mi je osrednji. Gde da denem zalihe? Na sred sobe? Ono, kažu biće bedno grejanje, pa se neće ukvariti. Ali, ipak? Kako da živim u ambaru? Nisam navikla i nisam miš. I, gde da držim knjige? Navikla sam da ih redjam i ostavljam svuda. Ako ne čitam, ne mogu da mislim. Ako ne mislim, ne mogu da pišem. Ako ne pišem, nije mi ni do čega. Sva sam nikakva. Kad sam nikakva, mrzi me da se bavim i lepšim stvarima, a kamoli zalihama. A bavljenje robnim rezervama bogami traži dobre vijuge, čvrste živce, brze odluke (što god ne kupiš čim vidiš, zajebo si se), strategiju, planiranje, metodologiju (može i "šac"), kondiciju i naravno - lovu. Ako je do juče važilo "kupi jeftino - pojedi kad je skupo", danas bogami vredi "kupi kad ima - jedi kad nema".
Brašno, ulje, šećer i so. To je hit. Novokomponovani. Po sistemu kako ubiti sebe uz pomoć klope. Što samo znači da oni koji su nas uvalili u brašno, jesu dobro namazani, čim su nam tako dosolili. Ne vidim zašto "strateške" namirnice ne mogu biti pasulj i sušeno voće, kukuruz, turšija i suvo meso. Sasvim je "naški", zdravo je i može dugo da izdrži. Uostalom, to su nam jeli i pradedovi, pa je i etnički okey, kako god obrneš. Vrlo tradicionalno i ukusno. Pravo uživanje.
Belo brašno i ulje i onako su izmislili blentavi zapadnjaci. Džaba im bilo što su posle potrošili tone hartije naklapajući o kulturi ishrane, zdravoj klopi, kad su postali debeli i nikakvi. Pa moraju samo da se vozikaju, umesto da arče noge ko mi. Stoga me živo zanima ko to hoće da mi ovde jedemo samo krofne, rezance, šufnudle i ostala jela od testa, kad belo brašno - koje u vreći preko ramena vuče danas svaki pošteni pripadnik sindikata - ruku na srce, nije košer. Nebeski narodi nisu to zaslušili, a vala, gledano istorijski, ni jeli. Ako se vraćamo korenima i tlu, onda nek i klopa bude ortodoksna: vreća pasulja, kanta masti, suve šljive i kruške, venac luka i paprike, džak kukuruza i krompira. Pa da vidiš zdrav narod. Da poleti!
Jedino, nisam sigurna da li su kukuruz i krompir etnički podobni, obzirom da ih je dovukao Kolumbo iz Amerike? Mislim, šta ima veze što je bilo davno, tudjin ostaje tudjin, dodjoš ostaje dodjoš, makar bio i krompir. Da ne ulazim sada u to što nam je toliko dugo strana kultura okupirala domaće njive. Situacija se i onako izmenila. Ne pratim baš poljoprivredu, ali pratim cene na pijaci. Kad vidim krompir na tezgi, drmne me zlatna groznica. Toliko je skup. Ako. Pa nismo mi ni Amerikanci ni Indijanci da ga jedemo. Valja jednom za svagda rašćistiti sa tim nečistim navikama. Tudje nećemo, svoje nemamo. Pa šta?
Zato neću više da pravim nikakve zalihe klope. Makar crkla. Ko zna na kom jeziku su kvocale one dve smrznute kokoške, koliko mi dodeliše da kupim u kasapnici pre neko jutro, dok sam čekala u redu ko nekad za FEST. Ne mogu i onako sebi da oprostim sve one danske paštete, holandske sireve, američke pite i nemačke kobasice koje sam, grešna, jela kojekuda. Nikad više. Bilo ne povratilo se. Ionako sam jedino sigurna u pedigre mog psa (nemački ovčar od dobrih roditelja); imam crno na belo da je čista rasa. Ono, tolerantan je ko mešanac, dobar ko svako kuče. Ali, šara je šara. Sad i ja mogu da kažem da imam čistu rasu. U zalihi, da ne kažem rezervi.
Vidi vuka, reče mi juče neki komšija, dok sam šetala porodično ljubimče. Da je bar jagnje, al bi bilo mesa! - kao, našali se čovek, dok su mu oči caklile sasvim ozbiljno.