Teško je biti stena
Medju sitnm kamenjem
Još teže biti "čovek"
Pakosnim ljudima okružen
Teško je biti samoniklo drvo
Medju biljem kalemljenim
Još teže biti "čovek"
Medj` ljudima mržnjom zadojenim
Teški su stihovi moji
Što udaraju tamo i gde im mesto nije
Još teža je tišina i muk
Dok se čitav jezik u ustima krije,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
- Gde su mi nestale pesme? - upita se konačno pesnik, dok je hipnotičkim pogledom danima fokusirao belinu papira koja mu se neprestano podrugljivo osmehivala.
- Šta se smeješ, jebem ti mater!
- Smejem ti se, jer ćeš me ubrzo zgužvati i zapaliti u pepeljari, oslobodićeš me tereta svog pogleda, i nećeš ni primetiti moju fantastičnu transformaciju u sićušne čestice dima koje će poleteti ka nebu.
Na te reči pesnik se prenu, pogleda ka horizontu i ugleda neobično šarenu pticu u niskom preletu, koja mu se preciznošću puščanog metka, uneredi ravno po glavi.
Po sistemu automatizacije, pesnik dohvati papir sa stola, obrisa čelo, ustade i krenu u nepoznatom pravcu, dok je u ušima osećao neverovatan pritisak, nemoćan da čuje gromoglasan smeh zgužvanog papira, prošaranog izmetom ptice, koga je lagani vetar, kotrljajući po travi, s vremena na vreme podižući sa zemlje, nosio sve dalje i dalje...