Konacno sam se danas odlucio da izadjem iz stana, sednem u metro i odem do Central Parka da trcim. Poneo sam mali zeleni ruksak koji imam vec 10-ak godina. Nosim ga svuda. Danas sam u njega stavio plasticnu flasu, majcu, laganu jaknu, iTouch (poklon od Kamale) sa muzikom i mali, crni peskir. Pre ulaska u metro sam rucao (bilo je oko 2 po podne). Odlucio sam se za sendvic sa tunjevinom, moka kafu, a iz frizidera sam uzeo vitaminsku vodu (sa ukusom pomorandze). Dok sam rucao, izvadio sam onu plasticnu flasu iz ruksaka i u nju sipao vitaminsku vodu. Vratio sam flasu u ruksak. Dok sam to radio, primetio sam da me devojka za kasom posmatra. Pogledao sam i ja nju. Onda smo nastavili da gledamo svako u svom pravcu. Posmatrao sam ulicu (tacnije, Prvu Aveniju) i ljude i automobile. Bilo je i mnogo malih pasa. Sijalo je Sunce.
Na putu do metroa sam razmisljao da li da uzmem sok od sargarepe i celera, ali sam sa vocnog standa preko puta stanice uzeo samo jednu bananu. 50 centi. Verovatno je to skupo, pomislio sam i stavio bananu u ruksak.
U vozu sam razmisljao da nisam spreman za maraton. Rekapitulirao sam situaciju - tokom februara skoro da nisam ni trcao. U martu sam trcao nesto malo (7-8 puta) i to uglavnom distance od 10, 15 km, jednom 20. Nista preko toga. Ovde sam skoro prestao sa redovnim vezbama. Pusim i sedim za kompjuterom 18-ak sati dnevno. Poslednji put sam na asfaltu tracao letos u Grckoj. Neredovno se hranim.... Ipak, zanemario sam sve te rekaptulirane pojedinosti i posmatrao sam ljude u vozu. Onda je doslo i vreme da izadjem. 57-ma ulica i Peta Avenija.
Setao sam se kroz park do 86-te ulice i tamo, kod Muzeja Moderne Umetnosti, skrenuo sam na levo, ka jezeru i rezervoaru. Taj krug oko jezera je 1.5 milja (oko 2,5 km) i zeleo sam da istrcim 10 krugova i vidim kako se osecam.
Na klupi na kojoj sam se presvukao, bila je plocica sa imenom nekog od gradonacelnika ovog grada. Hteo sam da zapamtim njegovo ime, ali me je iznenadila jedna zena koja je prisla i sela na klupu. Pomislio sam da nekog ceka, ali video sam da posmatra kako se presvlacim, pa sam onda i ja posmatrao nju. Imala je sarenu kosulju, farmerke i cipele sa stiklom. I naocare za sunce. Onda sam izvadio slusalice (oranz sennheiser, kum mi kupio) za iTouch i izabrao sam da slusam Amadoua i Miriam.
Prva dva kruga sam lepo prosao i uglavnom sam posmatrao granje drveca koje je cvetalo, obrise zgrada oko parka, a najvise ljude koji su trcali ili setali. Gledao sam jednog starca koji je trcao od bandere do bandere i onda se odmarao naslonjen na jednu od njih, sav zadihan. Znao sam kako mu je. Treci krug sam znacajno usporio i zapravo uglavnom se odmarao uz lagani tempo. Pored mene su prolazili ozbiljni trkaci. Opet sam video onog starca sto trci od bandere do bandere. Nije odustajao. Cetvrti i peti krug sam opet ubrzao i da ne bih razmisljao koliko jos krugova moram da trcim, rekapitulirao sam situaciju u kojoj sam. Diskovi izdanja za UN ce biti gotovi do petka. Sledece nedelje bih trebalo da ih posaljem svim Misijama UN, ali pre par dana sam se cuo sa ljudima iz Misije Srbije pri UN koji bi zeleli da ti diskovi budu zvanicno poslati iz Misije. Rekose mi, malo je nezgodno da taj dokument saljete sa Vase kucne adrese u Njujorku u Ujedinjene Nacije. Slozio sam se sa tim, ali rekoh im da Drzava Srbija sada ima budzetske probleme i nije mogla ovo da podrzi novcem, pa su zato morali neki drugi ljudi u svetu (njih devetoro) da plate te neke troskove kojih je tu bilo, a i jos ih ima. Onda sam im predlozio da ONI kontaktiraju Drzavu i kazu joj da ONI misle da je ovo neprijatna situacija, jer moje misljenje se ionako ne uzima kao bitno. Jer, ruku na srce, i nije bitno.
Ni ova rekapitulacija mi nije mnogo pomogla da se odbranim od umora, pa sam onda prestao da o bilo cemu razmisljam i samo sam slusao Amadoua i Miriam. Sesti krug je vec bio kritican. Tu sam opet poceo da razmisljam o mom slabom karakteru (pusenje) i mojoj slaboj volji (neredovno vezbanje, nerviranje, ne uzimanje dovoljno hrane i tecnosti), ali srecom opet je bio tu onaj starac izmedju bandera. Ubrzao sam sedmi krug i do kraja tog kruga sam vukao tempo. Razmisljao sam o mojoj preponi i ledjima. Kao da je sve bilo ok. Trcao sam ispod dva sata tih 10,5 milja (16.8 km). Osmi krug sam usporio i promenio muziku na iTouchu. Izabrao sam Caetana Velosa. Dok sam to radio, skoro da sam se sudario sa zenom u kariranom kaputu i sa naocarima za sunce. Lepa crnkinja. Nasmejala se i pomislio sam da ne bi bilo lose ako bi me pozvala da odemo negde sa ove staze. Smucilo mi se sve, a vise nigde nije bilo ni onog starca izmedju bandera. Ipak, malo sam ubrzao. Trebalo je mozda da usporim ili da setam.
Negde na sredini devetog kruga, osetio sam ostar bol u desnom kolenu. Sa strane. Verovatno neki ligament, tetiva, sta li. Malo od tog betona, valjda. Probao sam da hodam, ali bolelo je i tada. Onda sam sisao sa staze i spustio se do klupe i stolova na obodu parka. Jedva sam hodao. Onda sam seo na sto i radio vezbe istezanja. Posle i na klupi. Bilo mi je bolje. Malo. Izvadio sam bananu iz ruksaka i pojeo je. Probao sam da ubacim koru u kantu za djubre koja je bila na nekih tri metra od mene, ali promasio sam. Malo sam odsepao do kore i stavio je u kantu.
Hteo sam da se prosetam do stanice metroa na 86-oj ali i dalje sam tesko hodao. Uzeo sam taksi. Do metroa. Voz je usao u stanicu cim sam stigao na platformu. Usao sam i video nekog coveka koga znam od ranije. Mrzelo me da sad sa njim pricam i samo sam prosao pored njega. I on se pravio da me ne vidi. Dok sam trazio mesto gde da sednem, ugledam jos jednog mog prijatelja od pre hiljadu godina, Indijca - Vidjaj Balakrishnan. Silno se obradujem i konstatujem da me koleno uopste ne boli. Isprricam Vidjaju sve o sebi, a i on meni sve o sebi. Napisao je novu knjigu - lirski komentari na Jevandjelje po Tomi. Vidjaj izadje na 14-oj, ja produzim do Astor Plejsa. Na stepenicama metroa vidim da me opet boli koleno. Jedva stignem kuci. Skoro da sam se sudario sa ljudima koji kao da su zeleli da se sudare sa mnom. Ipak, stigao sam kuci bez problema, mada sam jedva otkljucao vrata od stana.
Istusirao sam se, presvukao i proverio mejl. Javio se neki covek iz Kopenhagena koji zeli da podrzi ovo sto radim. Pisao mi i moj drug iz Beograda koji se takodje priprema za maraton. Kaze, trcao je 5 puta srednje distance (10-15 km) u poslednjih 10 dana. Dobio sam i jedno lepo pismo od moje devojke. Svima napisem odgovor i odem do Kamale da veceram.
Koleno je sada prestalo da me boli. Skoro.
Razmisljam da ponovo pokusam tih 10 krugova oko jezera.
Mozda u Nedelju.