Osim pizze na svakom cosku, velikog izbora vina i vjerojatno kolicine smeca za vrijeme talijanskog strajka, New York i Napulj veze geografska sirina. Pa ipak, iako su na gotovo istom stupnju, sto zbog hladne struje koja se ovuda smuca, sto zbog sjevernih vjetrova...klima se itekako razlikuje.
Nema niceg ljepseg nego kad ti u petak jave da ne moras na posao jer je pao snijeg. Grad je stao. Sve se bijeli, nevjerojatna i rijetka tisina, tu i tamo pokoji New Yorker odlucio isprobati skije na Broadwayu. Idila, a vikend je tek pred tobom.
Snijeg je bio najavljen pa sam "mudro" parkirala zadnja u nizu, da se mogu lakse iskobeljati. Ali...ne da mi se danas, a i ne treba mi auto. Ma nemam ni lopatu. Ma kud cu po ovom vremenu...
Sutradan ujutro, snijeg vise nije padao, cak se pomalo poceo topiti. Navecer je na rasporedu bio party. Da li da idem autom?
Sta sam ono rekla? Mudro zadnja u nizu...Losa ideja. Zatrpala me ralica.
Da cistim? Ma...ne da mi se danas...a nemam ni lopatu...ma otopit ce se to do sutra.
Lakse i brze, dosla sam subwayom. Ovaj grad je pun ludih stanova (i ljudi) ali u ovakvom nisam nikad bila. Izgledalo je kao da si dosao u bar u Sohou. Vlasniku sam na tren zavidjela na kolicini pica, ali bas da moram zivjeti medju crnim zidovima...hm. Ta kolicina (i izbor) pica je bila presudna u odluci da se u sitne sate kuci, umjesto podzemnom, ipak vratim taksijem.
A onda je osvanulo mamurno jutro.
Ovdje jos nisu uveli zabranu rada nedjeljom, sto neki od nas pokusavaju iskoristiti. Neispavana i s glavom koja je jedva prosla kroz vrata, krenula sam u misiju zvanu "osloboditi auto u svrhu prezivljavanja".
Sta mi ono treba? Aha, da...lopata!
Shvatila sam da nemam pojma kako se lopata kaze na engleskom. Trknula sam kuci da zavirim u rijecnik. Aha...Shu-f-f-l-e. Shafl. Odlucnim korakom krenula sam u misiju ponavljajuci u sebi shuf-f-l-e...shu-f-f-l-e...
U prvoj trgovini nemaju...u drugoj nemaju...u trecoj nista...hodam nekoliko blokova...nigdje nesretne lopate. Kako ono...shu-f-f-l-e...
Nakon 15-ak minuta hoda, veseli Dominikanac je iz skladista izvadio metalnu lopatu za snijeg.
Koliko? 30 dolara? Au...aj dobro...daj sta das.
Nevoljko sam ulozila u ovo orudje i krenula natrag. Uf, tezak je taj shu-f-f-l-e. Imam 15 min do doma, plus jos do auta...a tek onda na posao. Nekako sam to nosila (na opcu radost susjedstva), sto u rukama, sto na ramenu, kao patuljak iz bajke na putu u rudnik.
Mali zeleni auto se nazirao ispod gomile nabacanog, prljavog i zaledjenog snijega.
Otkopala sam ulaz, upalila motor, raspalila radio i prionula na posao.
Zazvonio je telefon:
- ej, sta ima?
- ne sad. Kopam.
I tako ja kopam....
Nesto kasnije, sada vec dobro oznojena, samo u majci...iz jakne koja visi na vratima cuje se telefon.
- ej, mozes sad pricat?
- ne. Kopam.
- jos?
...shvatila sam da moja misija traje vec 2 sata i da ce mi ovim tempom i (ne)tehnikom trebati jos barem 8. Ako uopce nesto postignem. Ljutito sam nastavila sa radom, psujuci sve cega sam se dosjetila, posebno se zadrzavajuci na zenskim kucama i feministickom pokretu - O's ravnopravnost? Evo ti lopatu, pa da te vidim...
Snijeg i led je frcao oko mene kad se od nikud zacuo dubok glas.
- Ma'am, do you need some help?
- well...I do. (Bilo bi dobro doci na posao i prije proljeca)
- I can dig you out for 10 bucks.
- 10$? let me see (kupila sam usranu lopatu za 30...ok. imam jos 15). OK. Please, go ahead.
Odmakla sam se u stranu i ova gromada od crnca je skinula jaknu, uzela slavno orudje i krenula razbijati led.
Uzela sam telefon
- e, sad mogu pricat
- ne kopas vise?
- ma ne...evo tu neki veliki tip kopa ko lud za 10$!
Jos nisam ni zavrsila razgovor kad me covjek dozvao da udjem u auto i da zajednickim snagama - slajfanjem + kopanjem, nekako zavrsimo posao.
Vidno odusevljena i beskrajno zahvalna dala sam mu sve sto sam imala u novcaniku.
Za slobodu - i nije puno.
Mali dodatak:
Ma kako neobicno zvucalo, izgleda da se i ovoj zimi blizi kraj.
Dojavilo mi da su vidjene prve visibabe.