Almost
"Ta ja nisam hteo
ništa drugo
nego da pokušam proživeti
ono
što je
samo od sebe
htelo
da izbija
iz mene.
Zašto je to bilo tako mnogo teško?"
...
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakome mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu. Ali moja povest je meni važnija negoli nekom pesniku njegova; jer je to moja vlastita, a ona je povest čoveka -
ne nekog izmišljenog, mogućeg, nekog idealnog ili inače nestvarnog, nego istinskog, živog čoveka , koji je jednom postojao.
Šta je upravo istinski živ čovek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato u gomilama ubijaju ljudi od kojih je svaki dragoceni ogled prirode, koji postoji samo jedanput. Da mi nismo još nešto više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se može svaki od nas puščanim zrnom zaista skloniti od sveta, bez ikakvog traga, onda ne bi više imalo smisla pripovedati priče.
Ali, svaki čovek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim posebna, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se pojave sveta ukrštaju samo jedanput na taj način , i nikada više.
Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje.U svakome je otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj razapinje na krst.
Malo njih danas znaju šta je čovek. Mnogi to osećaju , i stoga umiru lakše,
Ja sebe ne mogu nazvati znalcem. Ja sam samo tražio, i to činim još i sada, ali više ne tražim po zvezdama i u knjigama, nego počinjem da osluškujem pouke koje moja krv u meni žubori. Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom, kao život svih ljudi koji neće više da se lažu.
Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta, nagoveštaj staze.Nijedan čovek nije nikada bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi sa sobom sve do kraja ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta.
Poneko ne postane čovek nikad, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela; ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi.
Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog."
Herman Hese - Demijan
Kad kažu: kurva te je na svijet dala
I kopile si majke svoje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.
Kad kažu: dušu prodaj,
Za dušu kupci novce broje,
Ti cvijetom cvjetaj , srce moje.
Kad kažu: ti si bijeda,
Sudbinu tvoju drugi kroje
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.
Što god da kažu, što god da htjeli,
Sa mržnjom ne daj da te spoje,
I cvijetom cvjetaj, srce moje
“Duše robova”.
Ivan Aralica