"K'o nekad u osam i sad prodjem ulicom tvojom
I stanem sam pod prozor tvoj.
Ponekad u osam i sad zvizdim ulicom tvojom,
I stanem sam pod prozor tvoj.”
Pevao je Djordje Marjanovic a “djokisti” umirali od srece i pevusili hiljadu puta ovu pesmu. Devojke su zamisljajle njega da ide ulicom kojom mirisu lipe i peva za nju, izabranu.
U ulici Kralja Milana, kada Beogradjanka jos nije postojala ni kao ideja, dozivalo se ispod prozora posebnim zvizducima koji su bili kao tajne sifre strogo zatvorenog drustva. Na taj zvizduk se ostavljalo sve sto se u tom trenutku radilo, i sa velikom brzinom se trcalo na prozor ili se gledalo preko ograde izmedju unutrasnjih dvorista da se vidi sta je u planu za taj dan.
Saznajem da su i mnogo mladje generacije na Konjarniku isto imale svoje “zvizduk ekipe” ako mogu da ih tako nazovem.
A ono sto vezuje zvizduk koji datira iz Beograda pedesetih, dakle od pre nekih sedamdeset godina i taj, eto, sa Konjarnika godinama kasnije, je da je to melodija koja se ne zaboravlja i kad pitas kako zvuci, iz topa ga “izvuce” bez greske.
To su zvizduci koji sluze za okupljanja.
Postoje i oni koji sluze samo da se pokaze umece zvizdanja sa cetiri prsta u ustima, po dva sa svake strane. Verovatno se koriste na utakmicama. Moja jedna baba-tetka koja je hodala pravih ledja i oblacila se sa ukusom, obozavala je da u parku gde seta fini svet, zvizne na taj nacin, svi se okrenu i nista im nije jasno jer vide samo damu u godinama kako mirno seta pod ruku sa suprugom.
A zvizduk koji su devojke i zene navodno mrzele je onaj koji se skoro nikad vise ne cuje sem u starim crtanim filmovima. To je zvuk odusevljenja jer ulicom prolazi lepa zena koja hoda tako zavodljivo da samo zvizduk moze da izrazi odusevljenje onog koji je posmatra dok polako zamice za ugao jednog suncanog beogradskog popodneva