Film| Gost autor

INTERVJU: Miloš Forman

docsumann RSS / 05.08.2018. u 14:51

 gost autor: gavros

586106.jpg 


Aprila ove godine napustio nas je veliki reditelj Miloš Forman (1932-2018) koji je bio dobitnik brojnih međunarodnih priznanja uključujući dva Oskara za režiju. Razgovor koji slijedi preuzet je i preveden sa portala trećeg programa BBC radija prije nekoliko godina dok su još uvijek postojali transkripti razgovora koje je u svojoj emisiji vodio Džon Tuša sa brojnim umjetnicima.


Amerika je tokom dvadesetog vijeka bila utočište za umjetnike, bjegunce od političkog, ideološkog i rasnog progona a moj današnji gost je jedan koji se smjestio tamo posle ruske invazije na njegovu otadžbinu Čehoslovačku 1968. godine. Tada je Miloš Forman tek počinjao sa radom na svom prvom američkom filmu, prateći međunarodni uspjeh svojih čeških filmova "Crni Petar" (Černý Petr, 1963.), "Ljubavi jedne plavuše" (Lásky jedné plavovlásky, 1966.) i "Gori, moja gospođice" (Hoří, má panenko, ili "The Firemen's Ball", 1968.). Dva poslednja filma bila su nominovana za Oskara. Svi oni su proizvedeni pod budnim okom, i igrajući igre, komunističkih cenzora i birokrata. „Svlačenje" (Taking Off, 1971.), to prvo američko ostvarenje, nije uspjelo da stvori sličnu graju. Skriven u njujorškom Čelzi Hotelu, Forman je čekao šansu da stvori takav uspjeh. On je došao sa njegovom filmskom adaptacijom romana Kena Kejsija (Ken Kesey) „Let iznad kukavičijeg gnezda" (One Flew Over The Cuckoo's Nest, 1971.) u kojem je glumio Džek Niklson te osvojio pet Oskara. Uspjeh tog formata izbjegavao je Formana gotovo cijelu sledeću deceniju sve do filma „Amadeus" (Amadeus, 1984.) - adaptacije pozorišne hit predstave Pitera Šafera (Peter Schaffer) i djelimično snimljenog u Formanovoj domovini. To je prikupilo još više nagrada Filmske akademije. Od tada Forman je radio po svom tempu. On nije plodan autor - sve ukupno samo 11 filmova. Konstantno ga privlače projekti o likovima koji odbijaju konformizam kako bi Amerika voljela da oni to čine - poput pornografa iz stvarnog života Lerija Flinta u filmu „Narod protiv Lerija Flinta" (The People versus Larry Flynt, 1996.) i komičara Endija Kaufmana (Andy Kaufmann), teme poslednjeg Formanovog filma „Čovjek na Mesecu" (Man on the Moon, 1999.).

Miloše Forman, kada ste se po prvi put latili kamere bilo kog tipa? Bez zvuka, sa zvukom?

Bez zvuka. Šesnaest milimetarska kamera bez zvuka, nabavio sam poprilično bučnu kameru istočno njemačke proizvodnje sa odličnim sočivima... Zeiss sočivima. I pitao sam svog prijatelja Ivana Pasera da li on zna nekoga ko bi znao kako da stavi filmsku traku u nju, ja nisam znao. A on mi je doveo Miroslava Ondričeka i od tog momenta nisam vidio kameru jer je on nije htio ispustiti iz ruku.

A Ondriček je snimio većinu Vaših filmova, nije li?

Da, jeste, jeste. U to vrijeme on je bio tek asistent fokusa, veoma mlad dečko znate. A ja sam ponudio svojim prijateljima koji su vodili veoma mali muzički teatar u Pragu da uradimo neku vrstu privatnog filma o njima, da kad ostare da mogu da gledaju sebe, s ciljem, znate, da vide kakve su ludorije izvodili kada su bili mladi i počeo sam da snimam na vrlo amaterski način taj film koji se zvao "Konkurs - Takmičenje".

Koji je bio o pjevačkom takmičenju?
Da, o pjevačkom takmičenju, devojke su se trudile da budu primljene na scenu tog malog teatra što je bilo veoma smiješna stvar, imao sam svoj sopstveni magnetofon za snimanje, ali nije bio sinhronizovan sa kamerom. Tako da, imao sam zvuk i imali smo sliku.

Pa kako ste ih onda sinhronizovali?

Pa briljantni montažer, samo ih je spojio zajedno i tako, dva kadra izrezao ovdje, kadar onde, jedan ovdje, samo ih malo postavio, znate, otprilike u sinhronizaciju.

To je bio onaj film kada imate otprilike, koliko, nekih 20 ili 30 devojka koje sve pjevaju istu pjesmu, a Vi ste montirali jednu preko druge kako pjesma teče.

Pa znate zašto? Zato što smo pitali djevojke, okej, otpjevajte nešto, a to je bilo kako sam rekao, u to vrijeme najpopularnija pjesma tako da je sve i jedna djevojka znala tu pjesmu i svaka je i pjevala baš tu pjesmu.

Ali dugačak je put od tog prvog filma koji na neki način svako može izvesti, svi smo imali svoje 16 milimetarske kamere.

Kada ste mislili da ćete postati ozbiljan reditelj, nije važno ozbiljan, da ćete postati reditelj?

Pa, znate, ja sam već bio završio filmsku školu kao scenarista i pisao sam scenarija... zapravo nekoliko scenarija po kojima su drugi reditelji snimali filmove. I shvatio sam da... ne kažem da su ti filmovi bili bolji ili lošiji, ali su bili drugačiji. Napisao sam scenario a film je bio drugačiji, uprkos tome šta je moja predstava bila, trebala biti, ili morala biti. Tako ja sam prosto odlučio da ću pokušati, znate, ukoliko mi se pruži prilika da sam režiram svoje sopstvene scenarije.

Šta Vas je zaista privuklo poslu režiranja, postavljanja stvari na ekran?

Oh, pretpostavljam to je nešto, znate, nešto što raste sa vama od vašeg detinjstva, to je želja da pričate priče, da privučete pažnju neke publike. Pa čak ako je u pitanju jedna ili 100 osoba koja vas sluša dok pripovedate. A film je bio sjajan medij da se priča ispriča.

Naravno čak i prije toga, prije nego što ste počeli da snimate svoje prve filmove, pretpostavljam da je najvažnije iskustvo za Vas bilo stradanje Vaših roditelja u koncentracionim logorima. Koji efekat je to imalo, pošto što za običnog gledaoca vi niste osoba koja ponavlja tu ličnu porodičnu tragediju, ne ističete to u svojim filmovima, onda kakav je efekat to imalo na vas?

Pa ja sam bio, ne znam da li bih smio da kažem - srećan, jer je to nekako ironično za reći, ali imao sam sreće da se to dogodilo dok sam bio dijete, jer vi tada u stvari ne shvatate šta se događa. Prije svega to je bilo tokom rata kada su oni uhapšeni od strane Nacista, ja sam imao 8 godina, a rekli su mi: "Jeste, tvoji roditelji su odvedeni u koncentracioni logor", ali niko, znate, ne bi mi pričao kroz kakav užas i patnje su prolazili. Bilo je suprotno, govorili su: "O, oni će se vratiti, ne brini, sve će biti u redu". Jedini kampovi za koje sam znao bili su izviđački kampovi, tako da nisam imao bilo kakvu predstavu o tome šta se dešavalo. I mislio sam da će se oni vratiti, dobro, dobro, prođe jedna godina, dvije godine prođoše, a oni nisu tu, i odjednom neko dolazi i kaže: "Miloše tvoja majka je umrla." Pa ništa se nije promenilo u mom životu, ona nije bila tu već dvije godine, znate, vjerovatno da je umrla kod kuće osjetio bih nešto vrlo potresno, ali ovako, ništa se ne menja i... Reći ću Vam, dijete zapravo nije u stanju da razumije smrt, konačnost života, to je nešto apstraktno. Tako da me je zaista potreslo jednom prilikom poslije rata u doba puberteta kada odjednom počinjete da razmišljate malo više filozofski o svojim postupcima i životu oko vas.

Ali to nije nešto što se ispoljilo, ili se jeste ispoljilo u nekom od Vaših filmova?

Ne, ne, ne. Znate, nudili su mi teme i iz nekog razloga, ja ne znam koji je, ja ne želim da se dotičem tema koje su vezane za taj period moga života.

Ali ne osjećate da ih potiskujete?

Ne, ne. Ne osjećam... Pomiren sam s tim, znate, osjećam veliko poštovanje prema legatu svojih roditelja i ne, ne potiskujem to.

Da li ste pomireni sa ljudima koji su ih ubili?

Da, jesam, zato što u to vreme ja nisam razumio zašto se to dogodilo, a sada su već ti ljudi preminuli i činjenica da su moji roditelji samo dvoje ljudi među milionima i milionima, govori vam, pa da to nije njihova krivica, to je krivica neke ideologije besomučno pokrenute... Pretpostavljam da je uticalo na moj pogled na određene aspekte života, na neku vrstu kvazi-filozofskog načina znate, onda tada sam se upitao, da jeste, sloboda izražavanja jeste veoma važna.

Da li ste zbog tog iskustva osoba koja više prihvata? Niste imali drugog izbora nego da prihvatite činjecu da su Vaši roditelji ubijeni, i zbog toga ste naučili lekciju o tome kako je važno pomiriti se kada ne možete učiniti ništa u vezi nekog događaja?

Oh, da, naučite jednu stvar, da uzimate veoma ozbiljno stvari na koje možete uticati, ali da ne možete i da ne trebati uzimati previše ozbiljno stvari kada nemate uticaj na njih.

Dakle iskusili ste kako je živeti pod Nacizmom, a onda od 1968. godine pa nadalje iskusili ste kako je živeti pod Komunizmom. Postoji popriličan broj ljudi, i mislim da naravno kako vreme prolazi ljudi zaboravljaju kako je bilo živjeti u Komunizmu, kako bi ste Vi prenijeli esenciju življenja u takvoj vrsti režima nekome ko ne zna o tome i nije živio na takav način?

Jednostavno rečeno, to je življenje u strahu, što je dosadno. Zato što se plašite da izgubite šansu da idete u školu, da imate posao, da radite stvari pa morate sami sebe cenzurisati šta pričate, šta radite, kako se ponašate. Ali nije uzbudljiv način pobune protiv režima... To je veoma dosadna pobuna jer... Pretpostavljam da je bilo koji totalitarni režim u osnovi veoma, veoma dosadan.

Šta je sa onim ljudima koji su vodili partiju, birokrate, koja vrsta ljudi su oni bili?

Pretpostavljam da su oni ljudi čije je jedino zadovoljstvo u životu moć, ništa duhovno, samo moć i oni... Ja čak ne znam da li su vjerovali u sve to ili ne, oni su to prosto radili da održe sebe na vlasti i da drže podalje sve one koji bi mogli da ugroze njihovu moć.

Dakle kako ste se nosili sa tim kada ste počeli da pravite filmove koji će postati mejnstrim ostvarenja?

Moja situacija bila je u neku ruku srećna iz razloga što smo počeli upravo u trenutku kada je bila neka vrsta relaksacije ovog striktnog ideološkog...

Krajem '67, početkom '68.

Početkom '67 posle Kruščeva, kritikujući Staljina i govoreći: "Drugovi mi moramo pružiti malo više vjere u mlade ljude," i slično, to je bio opušteniji period i mi smo počeli sa radom. Na našu sreću jer koliko god da su komunisti kritikovali dekadentni Zapad koji se raspada i vrlo brzo će nestati sa planete, ništa više nisu voljeli od uspjeha na Zapadu i velikog keša naravno, koji obično dolazi uz neki uspjeh, znate. Tako iz razloga što su naši prvi filmovi na sreću bili uspješni i doneli nešto novca, tako su i oni počeli da nas tolerišu.

Ali uvek pažljivo prateći o čemu ste pričali tako da nikada niste prekoračili granice onoga što bi oni ocijenili kao politički prihvatljivim?

Naravno, naravno. Sa tom malom relaksacijom naravno svako ko je imao malo slobodniji način razmišljanja pokušavao je da pomjeri granice, tačno, a oni su postali vrlo osjetljivi... ali to je bilo vrijeme kada nije bilo veoma popularno zabranjivati filmove u administrativnom smislu. Tako da ono što su radili bilo je da su kada bi pogledali film a nije im se dopao i mislili su da ga treba zabraniti oni bi organizovali projekciju za radničku klasu i uvijek bi tamo postavili jednog ili dvojicu ljudi koji bi rekli: "U redu drugovi, hajde da povedemo diskusiju o filmu" i onda se jave, kažu:" Da, da, želio bih da kažem..." pa onda napadnu film i naposlijetku rezultat je bio - ljudima bi film bio odbojan [smijeh]. I to se trebalo desiti mom filmu "Gori, moja gospođice" kako mi je rečeno a on je neka vrsta komedije. A rečeno mi je da kada su Predsednik, prvi sekretar Partije i njegovi drugovi pogledali film počeli su da se uzbuđuju...

Dakle Novotni nije bio tako glup da je nije mogao da vidi tačno o čemu se u tom filmu radi, nije bio toliko glup?

O, ne, znao je tačno, odmah je znao.

Pa da li je on rekao zabranite ga, ili šta su već uradili?

Oni su odmah naredili ovu vrstu projekcije i odlučili su, slušajte sada, on ismijava ove vatrogasce zato što... čitav film je snimljen u malom gradu... nije glumio niti jedan profesionalni glumac, svi ljudi su iz tog grada i većina njih jesu stvarni vatrogasci u tom gradu. Pa on je rekao, prikazaćemo taj film tamo, i tada će ti ljudi vidjeti kako im se ovaj film ruga, ismijavajući ih, čineći da izgledaju smiješnim, oni će reći ljudima koji su snimali film koju vrstu prljavog posla su obavili. Pa su organizovali projekciju u tom malom gradu, svi su bili tamo, svi koji su bili u filmu bili su tamo...

Osim Vas?

Mene su savjetovali da ne idem tamo jer bih mogao biti napadnut, razjarena skupina veoma ljutih vatrogasaca, mogla bi me prebiti. Nisam išao, ali su mi rekli šta se desilo. Da se film završio i da je naravno odmah postavljeni čovek ustao i rekao: „Drugovi, mislim da je ovaj film sramotan, prepun laži o našim herojskim vatrogascima koji se bore da spasu naše živote i našu imovinu od kontakta sa požarima. A pogledajte ovo šta su napravili i kako ih ismijavaju sa ovim lažima." Tako nešto. Dakle on je završio a onda je jedan od vatrogasaca, lokalni vatrogasac, znate, podigao je ruku i rekao: "Pa, drugovi, ja ne znam zašto vi kažete da je to laž, da li se sjećate kada je gorila baraka ovog starca a mi nismo mogli da stignemo tamo jer sam ja bio pijan pa pobogu nismo mogli da istjeramo vatrogasna kola iz garaže." I ljudi su počeli da aplaudiraju i da se smiju jer ono što komunistički organizatori projekcije nisu shvatili je bilo da oni film ne prikazuju lokalnom stanovništvu već da ga prikazuju glumcima, ljudima koji su učinjeni besmrtnim na platnu koji su bili ponosni da sebe vide u filmu. I mislim da su shvatili da je film komedija, da je satira i da ga nisu shvatili suviše lično. Tako da je to bio totalni fijasko ali su oni svakako zabranili film.

Možete li da se sjetite kako ste se osjećali i šta ste pomislili kada je Crvena Armija umarširala u Čehoslovačku u jesen 1968. godine?

Pa reći ću Vam, u tom trenutku sam bio u Parizu i radio sa Žan Klodom (Jean Claude) na scenariju za film "Svlačenje". Za mene najveći šok je bio moj brat koji je živio u malom mjestašcetu, selu baš udaljenom od Praga. I putovati u Prag za njega bio je veliki poduhvat znate. A sada Rusi dolaze da okupiraju Čehoslovačku, ja sam u Parizu i ne znam šta da radim, pokušavam da pronađem svog brata i otkrivam da je on na putu za Australiju. I ja stupim u kontakt s njim i pitam ga: "Šta to radiš?" a on mi odgovara: "Vidi, sjećam se kada je 1938. godine prijatelj naših roditelja došao kod našeg oca i rekao mu: 'Slušaj, ja odlazim, odlazim za Englesku i zapravo ako hoćeš mogu da sredim da i vi idete takođe.' I ja se sećam našeg oca koji je rekao: "Ne, ne, ne, ja imam ovde čistu savjest, ništa nam se neće desiti.' i oboje su platili glavom zbog te očeve odluke, i otac i majka. A ko zna šta će se sada desiti sa Rusima i ja neću da preuzmem odgovornost ukoliko se nešto loše desi." To je za mene bilo u redu, ovo mora da je ozbiljno.

Da li ste uopšte razmatrali da se vratite i govorite u smislu: "Biće neke vrste otpora ili političkog protivljenja a ja ću biti dio tog političkog otpora"?

Ne, ja sam bio u veoma specifičnoj situaciji pošto sam u inostranstvu bio legalno, tako da zapravo nisam još uvek razmatrao dezerterstvo jer je ugovor da snimim film "Svlačenje" u Sjedinjenim Američkim Državama bio potpisan od strane prethodnog Dubčekovog komunističkog režima, znate, tokom perioda liberalizacije. Ukoliko novi komunistički režim ne bi poštovao taj ugovor oni bi mogli biti tuženi za veliki novac od strane studija Univerzal sa kojim su potpisali ugovor. Tako da sam legalno završio film izvan Čehoslovačke ali sam onda pozvan da se vratim u zemlju a ja sam znao, pošto sam u međuvremenu saznao da je film "Gori, moja gospođice" trajno zabranjen, da onog trenutka kad se vratim neću biti u mogućnosti da se bavim filmom, tako da sam zatražio da mi se produži viza a oni su me otpustili i tako je bilo.

S te tačke gledišta to je bila relativno laka odluka?

Jeste, oni su je donijeli umesto mene.

Sada o Vašoj izuzetnoj karijeri - kada ste 1968. godine napustili Čehoslovačku kakva je tada bila, otišli ste u Holivud i u veoma kratkom vremenu našli ste se suočeni sa komercijalnim pritiscima. Dakle u Čehoslovačkoj ste imali pritiske ideološke prirode a onda ste u Holivudu naletjeli na komercijalne pritiske ili da kažemo subjektivne pritiske od strane studija. Recite mi nešto o tome.

Pa, ako bi ste me pitali da izaberem između ideološke cenzure ili komercijalne cenzure, ja preferiram komercijalnu cenzuru, pošto ste u ideološkoj stavljeni na milost idiota poput Ždanova ili bilo koga ko je na čelu ideologije. A u komercijalnom pritisku vi ste stavljeni na milost publike i ja to više volim. Ali problem je bio u tome što sam pokušavao da na isti način napravim svoj prvi film u Sjedinjenim Američkim Državama kao što sam to radio u Čehoslovačkoj. Pokušao sam da napravim češki film u Americi i otkrio sam da to ne funkcioniše. Ne funkcioniše na isti način kao kad bi Česi pokušavali i pokušavali da naprave američke filmove u Čehoslovačkoj, znate. To je takođe vjerovatno pomalo snobovski... danas to vidim kao neku vrstu evropskog snobizma, znate, stil narativa sa otvorenim krajevima pomoću kojih prepuštate publici da nagađa šta ste zapravo hteli da kažete a...

Holivud voli kraj?

A Holivud želi da zna ko je dobar momak, ko je loš momak i ko je pobijedio. I to je to.

A u slučaju filma "Svlačenje", koji je bio Vaš film o generaciji šezdesetih i panici američkih roditelja, reakcija od strane studija bila je vrlo vrlo subjektivna i lična, zar ne?

Pa to je bilo zbog toga što su jedna ili dvije scene u filmu bile uvredljive za suprugu predsednika studija. [smijeh]

To je veoma lična vrsta cenzure, zar ne?

Pa da, jeste, jeste.

U svakom slučaju oba filma i "Gori, moja gospođice" i "Svlačenje" su još uvijek tu i predstavljaju klasike svoje vrste. Rekli ste nešto o češkim i američkim filmovima. Da li je moguće reći, a možda nema razlike, da postoji razlika između toga kako ste radili kao češki reditelj i onda, kada ste došli u Holivud svi su rekli: "Jeste, u Holivudu je Miloš Forman odjednom postao američki reditelj." Da li zapravo postoji bilo kakva razlika u načinu na koji pravite filmove?

Želim da vjerujem da nema, ali sam siguran da ima nesumnjiva razlika pošto je prosto znanje o jeziku drugačije. Na češkom jeziku mogu da razumijem svaku riječ koju načujem u pabu što ovdje u SAD ne mogu, pogotovo ako odete u Harlem na primjer. Ali inače shvatio sam jednu stvar da ne mogu više da funkcionišem kao scenarista, moje znanje o jeziku, način na koji ljudi pričaju i karakterizacija ljudi na osnovu toga kako pričaju - ja te nijanse ne raspoznajem. Tako da je jedina promjena koje sam svijestan jeste što sam prestao, nakon filma "Svlačenje", da radim na sopstvenim scenarijima i okrenuo sam se adaptacijama materijala koji su bili originalno napisani od strane pisaca kojima je engleski maternji jezik.

Na trenutak da ostanemo kod češkog jezika, da li još uvek čujete češki u ušima, da li još uvek sanjate na češkom?

Reći ću Vam... najvažnija dinstinkcija je ta da je vaš stvarni maternji jezik onaj na kojem cijenite poeziju, to jeste velika razlika. Ja zaista mogu da osjetim i cijenim poeziju na češkom jeziku. Zaista ne mogu u potpunosti da je osjetim na engleskom.

Bili ste scenarista, sada kao reditelj, Vi ste veoma osjetljivi na scenarija i na verbalnu sadržinu Vaših filmova, oduvijek ste imali veoma jake kamermane za saradnju, bez sumnje i montažere, gdje Vi kao reditelj zaista imate svoj uticaj?

Reći ću Vam. Reditelj je od svega pomalo, pomalo scenarista, pomalo glumac, malo montažer, pomalo kostimograf. Dobar reditelj je onaj koji bira za ovu profesiju ljude koji su bolji od njega. Jeste, ja mogu da pišem ali ja moram da imam scenaristu koji je bolji pisac od mene, moram da imam glumce koji su bolji glumci od mene, da imam inženjere zvuka koji su bolji inženjeri zvuka od mene, znate. To je čudna profesija... u vizuelnom smislu to je vaša vizija.

Čak kada radite uz pomoć kamermana, kada imate kamermana kakav je Ondriček, šta imate da mu kažete? Na neki način Vi ne morate da mu kažete bilo šta o načinu na koji on komponuje sliku?

Ne, vi ste jedina osoba koja zaista ima čitav film u svojoj glavi, kakav tempo da mu date koju vrstu ritma da ima, brzinu akcije i stvari poput toga. To utiče na sve, čak i na odluke o uglovima kamere, njenim sočivima, pokretima i kretnji, tako da kamera... jeste, vi morate da utičete na to ukoliko želite na platnu da vidite ono o čemu ste maštali za stolom.

Koja je to kritična radnja, da li je to snimanje ili možete da popravite stvari koje krenu loše kada montirate materijal?

Pa najvažnija, iako moram da kažem da to nije u potpunosti tačno, jeste montaža zato što ne postoji druga instanca da napravite film. Kada radite na scenariju i znate da on još nije u potpunosti dobar, tokom snimanja ga usavršavamo. Kada snimate osjećate, znate, da pojedine stvari nisu u potpunosti ispravne te ih onda popravljamo tokom montaže ali kada montirate - to je to - ne postoji sledeći korak u kojem možete nešto popraviti. Dakle to je trenutak kada počinjete da paničite. (smijeh)

Da li ste ikada bili u panici?

Ne bih to nazvao panikom u pretećem obliku, ali uvek paničite pošto nikada ne znate da li će ono što radite funkcionisati. Nikada ne znate čak i kad je film završen jer je prokletstvo filmadžije da on nikada ne vidi svoj sopstveni film, nikada. Iz jednog prostog razloga što u svakom trenutku znam šta slijedi... jer znate trenutak iznenađenja, otkrića, neizvjesnosti, to je veoma važno za percepciju filma od strane publike a što filmadžija nikada nema jer zna šta slijedi. Tako da ja ne znam da li funkcioniše ili ne. Znam kada zazvuči uvjerljivo ili ne, to da, to znam.

Ali pitanje istine - na koji način dobijate tu uverljivost od glumaca? Vi imate reputaciju reditelja koji dopušta da glumci improvizuju, ali koliko im zaista dopuštate da improvizuju?

To zavisi od scene. Neke scene moraju da budu izvedene upravo onako kako su napisane u scenarijima pošto bi u suprotnom ritam filma patio, stvari poput toga. Ali postoje još scene koje dopuštaju prostor za improvizaciju i tada ja volim da ohrabrujem improvizaciju ali vi morate da uvijek imate egzaktan scenario jer 90% improvizacije je obično veoma dosadno i neupotrebljivo. Ali 10% ili čak manje, čak i kad imate 1% možete da dobijete takav dragulj neponovljivih momenata u filmovima da se isplati pokušati da improvizujete. Ali ako improvizacija ne funkcioniše morate da imate čvrst scenario kojem možete da se vratite.

Svi citiraju scenu iz filma "Narod protiv Larija Flinta" u kojoj su Vudi Harleson (Woody Harrelson) i Kurtni Lav (Courtney Love) u sauni i diskutuju o ljubavi i braku a to je većinom improvizacija, mislim, koja je zaista upalila.

Jeste, imali su tačku oslonca, tačno su je znali, ali sam ih ohrabrio: "Slušajte, ne morate da se poput robova držite svake riječi, ali kažite iste misli, recite slične stvari, možete da upotrijebite sopstvene riječi i idite u tom smjeru," i oni su tako uradili i to je bio prosto predivan vatromet za gledanje.

Šta Vas je navelo da izaberete Kurtni Lav, iako ja zaključujem da Vi niste čak ni bili svijesni kakva je bila njena reputacija kada ste je angažovali. Odabrali ste je za lik žene Lerija Flinta na osnovu probnog snimanja.

Na osnovu susreta, a potom naknadno na osnovu probnog čitanja i probnog snimanja, da. Mislim da je ona briljantna, briljantna dama, glumica, divna, sirova, ranjiva, krhka, ali ne može da laže. Nije u stanju da izgovori laž. Čak i u svom životu ona se uvek [smijeh] uvaljuje u nevolju čim otvori usta. Ali, znate, ona je imala veliki problem kada sam je upoznao. Nisam znao da je tolika diva u rokenrolu ali od prvog momenta kad sam je ugledao znao sam da je na nečemu.

A onda su ljudi rekli: "Miloše, da li si svestan u šta se to upuštaš?"

I onda je studio rekao: "Nema šanse, Kurtni Lav, nema šanse, mi ne možemo da je osiguramo", a to je veoma ozbiljna stvar jer ukoliko ne možete da osigurate glavnog protagonistu vi ne možete da uposlite tu osobu jer ako se nešto dogodi to košta ogroman iznos novca.

Pa kako ste onda uspjeli da je osigurate?

Onda sam ja - preko svog prijatelja ovdje u Londonu - znate, našao osiguravajuću kompaniju, ali bila je veoma, veoma skupa, koštala je mnogo novca i ljudi iz studija rekli su: "Ne, nećemo platiti ovaj iznos za osiguranje". A onda sam shvatio da sam bio u pravu kladivši se na Kurtni, jer su svi bili tako impresionirani, Vudi Harelson, Oliver Stoun (Oliver Stone) koji je bio producent, Majkl Hausmen (Michael Hausman) koji je bio ko-producent, ja i Kortni, mi smo uložili milion dolara da platimo njeno osiguranje...

Da će ona završiti film, to je bilo osiguranje?

Osiguranje je bilo da će ukoliko se nešto dogodi dok je osigurana, da ako se iznenada u sred snimanja predozira ili slično, da će osiguranje platiti, tako da je koštalo mnogo novca. A ja sam joj rekao, otišao sam do Kortni i rekao sam joj: "Kortni, boriću se za tebe ako mi daš svoju riječ da me nećeš izneveriti," i ona me pogledala u oči i rekla je da me neće iznevjeriti na takav način da sam joj povjerovao. I održala je svoju riječ.

Ali da li joj je bilo teško?

Jeste, bilo je. Prve tri nedelje za nju bile su noćna mora, zato što je snimala scene u kojima je Altea još uvek normalna djevojka, znate, fina cura, sabrana devojka i zatekao sam je nekoliko puta kako drhti u kupatilu zbog apstinencije, ona je bila, znate, u stanju apstinencije i to je bilo teško za nju, ali je uspjela i čista je poput suze sve do danas.

Na neki način ovaj film Vas još uvek progoni a ja bez obzira postavljam pitanja o njemu - ljudi su rekli: "Tu je Forman koji se čini kao vrlo pristojan čovjek koji pravi film glorifikujući Larija Flinta, izdavača najnepriličnijeg pornografskog časopisa Hastlera a Forman uzdiže temu na nivo slobode govora". Sada, kako Vi pomirujete tu stvar koju drugi vide kao kontradikciju?

Da li bi ste Vi smatrali kako "Romeo i Julija" glorifikuju tinejdžerski suicid? I da li znate koliko mladih ljudi počini samoubistvo držeći u rukama "Romea i Juliju"? Ali to nije tema o kojoj drama govori. Da, dešava se, ali ne možete optuživati umjetnost za ekstremne slučajeve imitacije. Na isti način film "Narod protiv Lerija Flinta" ne govori o pornografiji, već o slobodi govora, on govori o slobodi ekspresije, on govori o mnogo važnijim stvarima.

Čak sloboda ekspresije stvari koje Vi, ja, niko od nas zapravo ne vrednuje kao ekspresiju?

Ne i zato je važno da pokažemo koliko je važna sloboda govora, jer da sam napravio film o tome kako je neko slobodan da vam kaže: "Ti ološu", pa šta, koga je briga za tim. Najvažnija sloboda nije za one koji nam govore prijatne i saglasne stvari, sloboda je važna za one ljude koji su slobodni da kažu stvari koje se nikome ne dopadaju.

Imate listu heroja koji su aktivni antiheroji a ja se pitam da li je to bilo očito u Vašim razmišljanjima, Leri Flint je zasigurno jedan od njih, Mekmarfi iz filma "Let iznad kukavičijeg gnezda" je zasigurno drugi - da li ste bili svijesni činjenice da stvarate taj izvanredni kanon heroja koji se suprostavljaju opresivnom društvu ili je to bilo prosto instinktivno i ispoljilo se tako?

Želio bih da kažem da, jeste, ja prikazujem svijetu konflikt između pojedinca i institucije ali zapravo, znate, mislim da samo glorifikujem tu pobunu pošto sam ja lično kukavica a želio bih da budem heroj ali nemam hrabrosti da to učinim. Ali s druge strane, to je vječni konflikt između individualca i institucije jer mi stvaramo instituciju da nam pomogne u životu. Plaćamo ih svojim porezima a vrlo često završimo na tome da nam one diktiraju kako da živimo.

U poslednjoj sceni u filmu "Let iznad kukavičijeg gnezda", tom otvorenom najameričkijem filmu, verujem da vidimo kako Mekmarfijev prijatelj, Indijanac, podiže onaj veliki sef, baca ga kroz prozor mentalne institucije i odjednom su svi vani u dvorištu, na slobodi. Ta scena ne govori, bar što se mene tiče, samo o Americi?

Ne, ne, ne. To je bio san, rekao bih, 99% mladih ljudi u komunističkim zemljama. Zato što nam nije bilo dozvoljeno da putujemo mi smo bili u kavezu poput životinja u zološkom vrtu i svi smo sanjali o danu kada bi smo uzeli tu stvar i bacili je kroz ograde od bodljikave žice i prođemo te pobjegnemo da vidimo svijet.

Dakle to je bio univerzalni gest i protiv opresivnih kapitalističkih i komunističkih društava takođe?

Bilo kojeg opresivnog društva, jeste.

Prije par minuta ste rekli kako pravite ove filmove o herojima koji su ljudi što se bune protiv društva jer Vi sami niste heroj. Sada dolazi pitanje koje se gotovo uvijek postavlja Čehu pre ili kasnije i ja Vam se izvinjavam zbog toga što Vam ga postavljam ali pošto je naš nacionalni arhetip dobri junak Švejk koji je ultimativni dvosmisleni heroj, antiheroj, da li osećate da pomalo ima nešto od Švejka u Vama?

Oh da, uveliko ga ima, ta vrsta humora, ja mislim, pomogla je češkom narodu da preživi vijekovima. Zato što su Bohemija ili Moravska mali entiteti u središtu Evrope koji su okruženi veoma moćnim komšijama koji su se tokom poslednjih 2000 godina trudili da dominiraju ovim dijelom Evrope. I ti mali entiteti ne mogu sebe da zaštite pomoću moći pa su preživjeli putem humora, u suprotnom mi bi bili mrtvi.

Da li je to takođe način na koji sarađujete sa filmskim studijima, da li koristite švenkijansku taktiku da stvar izvedete na svoj način kada je snimanje filmova u pitanju?

Ja sam u neku ruku imao sreće, snimio sam samo jedan ili dva filma putem filmskog studija, inače sam uvijek radio sa nezavisnim sektorom. Dakle, zaista nisam. Zavisi od toga sa kim sarađujete u studiju jer iza svakih vrata stoji različita vrsta osobe i ukoliko otvorite prava vrata i upoznate pravu osobu morate da izigravate Švejka.

Ali Vi ste se borili za principe, osvojili ste Nagradu Džon Hjuston za zalaganje prema moralnom pravu filmadžija protiv filmskih studija, šta je bilo iza toga?

Ono što je bilo iza toga jeste da sam jednog dana imao u ugovoru stavku koja kaže da kada filmski studio želi televizijskoj mreži da proda mjuzikl "Kosu" oni moraju da imaju moju saglasnost u vezi toga kako i šta žele da urade. Ali ja to nisam htio, tako da ono što su uradili, oni nisu prodali mjuzikl televizijskoj mreži već su ga prodali sindikalnoj televiziji prema kojoj nisam imao ta prava. Šta se desilo? Film je pušten na 115 sindikalnih stanica praktično širom Sjedinjenih američkih država a to je mjuzikl. Od 22 muzičke numere 11 ih je bilo izbačeno iz filma a ipak je bilo prezentovano kao "Kosa - film Miloša Formana". To je bilo potpuno neshvatljivo, glupost, iskasapljeno preko svake mjere i ja sam pomislio: "Da li možemo nešto da preduzmemo protiv toga?" Ne, pošto - ovo je takva ironija - dopustite mi da Vas upitam, šta Vi mislite, ko je, prema američkom zakonu legalni autor 'Hamleta' Leri Olivijera?

Reditelj, filmski studio?

Dakle nije ni Šekspir niti Leri Olivijer već je MGM. MGM je legalno autor. Prema američkom zakonu onaj ko poseduje autorska prava je autor, legalno, i on može da uradi sa djelom šta god on ili ona hoće što mislim da je veliki apsurd, znate.

Ali Vi ste se borili protiv toga i pobijedili ste?

Nismo, mi se borimo, mi koji smo uključeni borimo se protiv toga, svakih par godina idem u Kongres zajedno sa drugim ljudima. Na primjer jednom sam bio tamo sa Džimijem Stuartom i Džindžer Rogers, znate, i Džordžem Lukasom već deset godina, ali će potrajati još dvadeset godina pošto je u Američkom kongresu jak lobi filmskih studija.

Pratite novac.
O da, pratite novac.

Da li mislite da je film, kao takav, važan za društvo?
Ne toliko koliko bi smo mi voljeli da mislimo, ali ne toliko nevažan koliko bi oni voljeli da misle.

Izvinite, ko su oni?

Ko su oni? Ko god, ko god bili. Kulturna policija. Gledajte, najmoćniji antiratni film je bio snimljen tridesetih godina, znate, "Velika iluzija" (La Grande Illusion, 1937.) i nije spriječio rat.

Žan Renoar?

Da, jeste. A mislim da imamo pomalo tendenciju da precjenjujemo važnost filma. Mislim da je svaki film veoma moćan, veoma moćan spram individue tokom ta dva sata koliko sjedite u bioskopu, ali onog trenutka kada se film završi i vi izađete, on postaje samo jedan mali dio vašeg ukupnog životnog iskustva, znate. On vas obogaćuje, ali nemojmo da precjenjujemo njegovu moć.

Ali sa zaista snažnim filmom, a "Let iznad kukavičijeg gnezda" to zasigurno jeste, kada ste sinoć razgovarali posle projekcije bioskop je bio ispunjen ljudima uglavnom mlađim od 30 godina tako da su oni bili tu zbog filma a kada smo prošle godine u centru Barbikan imali američku produkciju predstave "Let iznad kukavičijeg gnezda" gledalište je bio ispunjeno mladim ljudima, opet onim koji su očigledno gledali film i za njih je film bio iskustvo koje im je potrajalo preko 20 godina. To je zaista nešto.

O da. Film ili književnost ili pozorište mogu da budu veoma, veoma inspirativni posebno za mlade ljude, ali ako kažete kako je značajno tada morate da priznate da ne može da bude ili morate u tom slučaju da cenzurišete mnoštvo filmova jer ih onda mladi ljudi imitiraju, znate, onda počinjete da okrivljujete kulturu, filmove za one pucnjave u školama u Sjedinjenim američkim državama i počinjete da pozivate na cenzuru pa onda na ovo ili ono a to je pogrešno.

Da li smatrate da postoji element kopiranja kod ljudi koji gledaju nasilje na filmu i onda čine nešto nasilno?

Da, ali to ne bi trebalo biti bitno, to ne bi trebao biti razlog pošto vi uvijek možete da nađete jednu osobu, ludu osobu, koja može iskopirati bilo šta, ali to nije razlog da zabranite taj film za desetine miliona ljudi koji su pogledali istu stvar.

Ali Vi ne biste želeli da film bude otpisan kao - to je zabava, to je nešto što ispunjava videoteke, nešto što popunjava digitalne kanale?

O ja smatram da je film primarno zabava i da treba da bude prvenstveno zabava, ali ako vam dadne nešto hrane za mozak, za vaše srce i um, to je čak i bolje, to je šlag na torti. Ali znate ako želite da napravite poštovan film a takođe i komercijalno uspješan vi morate da ispričate istinu a da ne budete dosadni. A reći ću Vam nešto, to je veoma teško, vrlo teško pošto je istina obično veoma dosadna, jer je istina.

Da li imate najomiljeniji film među svojim ostvarenjima?

Zapravo nemam favorita, moram da kažem da je to neka vrsta vještačkog ili površnog stava. Favorizujem ili osjećam nježnost prema filmovima koji su zlostavljani od strane kritike ili feministkinja ili ljudi kao što je slučaj sa "Narod protiv Lerija Flinta" a to je zato što imam neku vrstu zaštitničkog instinkta. "Let iznad kukavičijeg gnezda" i "Amadeus", znate, oni mogu sami da prežive, ne treba im moja zaštita.

"Gori, moja gospođice", taj je bio napadnut, danas on može da se brine sam o sebi?

O to je veoma... znate, film prema kojem osjećam veoma veliku nježnost.

A koji je Vaš omiljeni film koji je urađen od strane nekog drugog reditelja?

Volim mnogo filmova, ali za mene su heroji američke nijeme komedije, Baster Kiton, Čarli Čaplin, Herold Lojd, Stanio i Olio, Ben Turpin, imenujte ih sve.

Zašto?

Zato što su me nasmijali i dirnuli me u isto vrijeme kada sam počeo da gledam filmove, što je bilo poslije rata kada sam imao samo trinaest godina. Zato što sam prije rata pogledao samo dva filma kao dijete; gledao sam bajku "Snježanu", roditelji su me jednom odveli, a onda sam gledao - ovo je potpuno apsurdno - bilo je 1937. ili 1938. godine, zvuk je već postojao, ali sam video nijemu verziju najpopularnije češke opere. [Smijeh.] "Prodana nevjesta" koja je najpopularnija češka opera i bilo je to iskustvo koje nikada neću zaboraviti u svom životu i najuvrnutije iskustvo ikada jer naravno, znate, otići u malom gradu u kojem smo živjeli, moj otac je obukao kravatu i bijelu košulju i ja sam morao da idem u najboljem odelu u biskop u nedelju poslijepodne, razumijete. I tako, mrak je u sali i zavjesa je na platnu i tišina. Ispred zavjese, orkestra počinje da svira, vi ništa naravno ne čujete a onda se zavjesa podiže i tada opera počinje nekim horom koji pjeva pjesmu, a onda iznenada čitav teatar počinje da pjeva te pjesme zato što ih je svako u Čehoslovačkoj znao, znate, znali su operu, tako da ste imali zvuk bolji nego što ga imate danas jer je bio uživo i to je bilo tako čudno i uvrnuto. Mislio sam da je to normalno, sledeći put kada sam otišao u bioskop i kada publika nije pjevala, pomislio sam, oh, nešto nije u redu. Onda tokom rata naravno da vam niko ne bi dao novac da idete gledati nacističke filmove, tako da sledeći filmovi koje sam gledao bili su poslijeratni, tada sam otkrio američku nijemu komediju.

Da li ste ikada želeli da režirate operu, pošto mi se čini da scene Magične frule u "Amadeusu" su toliko biljantne da sam pomislio, zašto ne možemo imati produkciju "Magične frule" poput ove?

Rećiću Vam, nakon filma "Amadeus" praktično sve i jedna velika operska kuća u svijetu pozvala me je da režiram operu ali ja to ne mogu da uradim - ovo je grozno da kažem ali je istina - meni su većina opera izuzev dvije ili tri arije veoma izvještačene i dosadne ali u filmu... Kada za film možete da izaberete samo plodove, dragulje opere, najljepše arije, najdramatičniji momenat, to je nešto drugo, ali da režirate čitavog "Don Žuana", ne bih to radio, ne bih bio u stanju da to uradim. Nisam nešto posebno muzikalan, ne znam da sviram nijedan instrument, moj sluh nije savršen, tako da to ne bih uradio iz poštovanja prema muzici pošto nisam rođen sa tim talentom.

Budući zbog načina na koji radite sa glumcima i koliko volite da radite s njima, zašto nikada niste režirali pozorišnu predstavu?

Jesam jednom, prvi put u životu sam režirao na Brodveju, dakle samo u Americi. Uživao sam radeći predstavu ali sam shvatio da pozorište zahtjeva drugu vrstu imaginacije nego li film. Koliko ljudi znam, jednog ili dva, Ingmara Bergmana i Majka Nikolsa koji mogu da urade sjajan posao na pozornici i na filmskom platnu, inače, za druge ne znam. To je različita vrsta imaginacije.

Da li se smatrate srećnim da ste počeli život pod dva diktatorska režima, a da ste posle izvukli najbolje od svog života u slobodnom društvu, bez obzira koliko čudno i nesavršeno bilo?

Oh ne, svoj život ne smatram toliko dosadnim koliko su to moji filmovi.

[Smeh.] Miloše Forman, hvala Vam na razgovoru.
Nema na čemu.

[Izvor: portal trećeg programa BBC radija / razgovor vodio: Džon Tuša / prevod: Bojan Ljubomir]

 



Komentari (40)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

marco_de.manccini marco_de.manccini 15:03 05.08.2018

?

Ауу, како монтира!
docsumann docsumann 15:05 05.08.2018

Re: ?


.. i po blogu kontrira

nemam pojma u čemu je zvrčka.

u pripremi mi pokaže kompletan tekst (koji jest poduži) ia kad objavim - zariba.


EDIT:


moramo da prekinemo emitovanje bloga uživo zbog tehničkih smetnji na tehnici

izvinjavamo
docsumann docsumann 18:32 05.08.2018

opravljeno!


fala marko
marco_de.manccini marco_de.manccini 19:15 05.08.2018

Re: opravljeno!

Ништа, ништа, хвала на интервјуу (уу? с ови падежи никако да се навикнем?)

А ево и неког ко ме разуме, ко прашта моје грехе, утешитеља мога ево, свеца и заступника:

I will speak for you. I speak for all mediocrities in the world. I am their champion. I am their patron saint.

Mediocrities everywhere, I absolve you! I absolve you! I absolve you! I absolve you!

I absolve you ... all!




gavros gavros 19:26 05.08.2018

Re: opravljeno!

интервјуу (уу? с ови падежи никако да се навикнем?)


Da, da, tako je ispravno! Amadeusa sam prvi put gledao u osnovnoj školi kod Ankice na muzičkom - bila kolektivna projekcija - a zadnji put prije mjesec dana. Masterpis! Evo sad čitam Formanovu filmografiju i vidim da nisam gledao: The Firemen's Ball (1967), Taking Off (1971) i Valmont (1989).
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 17:58 06.08.2018

Re: opravljeno!

Evo sad čitam Formanovu filmografiju i vidim da nisam gledao: The Firemen's Ball (1967)


Eh te mladjane generacije - u stara dobra ;> komunistička SFRJ vremena Gori, Gori, Moja Gospodjice (ovdašnji "prevod" a inače i orginalni naziv filma) je bio stalno pristuan na malim ekranima naših TV prijemnika

A kad smo kod Gori, Gori, ovo sam bio beše bejah ;> postavio na YT, zbog neke već zaboravljene blogoPoJente

gavros gavros 18:28 06.08.2018

Re: opravljeno!

Eh te mladjane generacije


Haha, i to što kažeš!


- u stara dobra ;> komunistička SFRJ vremena Gori, Gori, Moja Gospodjice
U uvodnom tekstu sam ga preveo kao Gori, moja gospođice - dakle treba dva puta Gori, gori, moja gospođice. Vjerovatno sad može da se pronađe negdje na torentu.
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 18:32 06.08.2018

Re: opravljeno!

To DvaPut (je Dvaput ;> ) je ovdašnji prevod - cenim ja ;> zbog-zbog stila (sluha) jezika (nekad su prevodioci, čak i oni za film, o tome vodili računa ) valjda je "pevljivije" tako :)

Original je samo Gori, tj. Hoří, má panenko.

A na netu, opet - cenim ja , će pre da se nadje za DL tražeći engleski naziv
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 18:42 06.08.2018

Re: opravljeno!

Npr, ako taj jedan Seeder izdrži, ovaj radi:

magnet:?xt=urn:btih:8457dc092511a6107d83b23c9a7c516efd5bf887&dn=Milos+FORMAN+-+The+Firemen%5C%27s+Ball+%281967%29+CRITERION&tr=udp%3A%2F%2Ftracker.leechers-paradise.org%3A6969&tr=udp%3A%2F%2Fzer0day.ch%3A1337&tr=udp%3A%2F%2Fopen.demonii.com%3A1337&tr=udp%3A%2F%2Ftracker.coppersurfer.tk%3A6969&tr=udp%3A%2F%2Fexodus.desync.com%3A6969


;>
marco_de.manccini marco_de.manccini 04:37 08.08.2018

Re: opravljeno!

Погледао вечерас тај "Гори ватра" филм. Шта знам, увек су ми мало ћошкасти ти филмови снимани с много натуршчика. Мада, та ћошкастост је, бар у том филму, донекле и поента.

А успут се свашта научи на интернету, на пример, Милошев филм је био у чехословачко-италијанској копродукцији, а италијански процудент је био Карло Понти, супруг Софије Лорен.

Софија и Карло су се узели 1957. у Мексику "на даљинско", њихови адвокати су потписали папире код матичара.

Њена сестра, Ана Марија, у свом присуству, удала се 1962. за најмлађег Мусолинијевог сина, џез музичара Романа Мусолинија.

Њихова ћерка, Алесандра Мусолини, била је члан Европског парламента. Од већих успеха за време свог мандата издваја се моменат кад је изјавила да су сви Румуни криминалци, после чега се растурила њена сопствена парламентарна група "Идентитет, традиција, суверенитет", јер су је напустили чланови из партије Велика Румунија.

Један од оснивача партије Велика Румунија, Корнелиу Тудор, због чијих је изјава и активности нобеловац Ели Визел вратио највише одликовање влади Румуније, познатији је као Вадим Тудор. Он је сам себи дао средње име Вадим по Рожеу Вадиму.

Роже Вадим није губио време, женио се пет-шест пута, укључујући ту и Брижит Бардо и Џејн Фонда. С Катрин Денев се није оженио, али су свеједно имали дете.

Једино код Софије Лорен није имао никакве шансе. Она је она изјавила после смрти Карла Понтија да се никада неће поново удати јер не може волети другог човека.

Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 22:04 08.08.2018

Re: opravljeno!

Погледао вечерас тај "Гори ватра" филм. Шта знам, увек су ми мало ћошкасти ти филмови снимани с много натуршчика.


Misliš, nešto kao Kradljivci Bicikla, koji nemaju niti jednog koji nije naturščik? Jes vala, baš je ćoškast ;>>

Ubr, to naturščici, to se u svetu zove statisti - i za divno čudo, većina filmova ima baš mnogo takovih Dobro, nećemo o tome šta kada su glavni likovi, malo šale, ne mora sve da se ozbiljno i precizno sagledava ;>

A inače, sve je pitanje stila - eto, recimo Selo Moje Malo (Menzel) kad ga pogledaš, rekoa bi - ma to sve naturščici, kad ono - skkoro sve (osim poneki statista ☻) glumci, počev od glavna dva - koji izgledaju sve ama ne kao glumci. Kad viđi vraga, onaj mali debeli, ej, igrao i Kralja Ibija



S druge strane, Strogo kontrolisani vozovi - nema progfesionalnih glumaca. A ćoškasti su samo oni pečati ;>
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 22:21 08.08.2018

Re: opravljeno!

A poznato je da angažovanje profesionalnih glumaca ima i svoje rizike - mnogo su priželjni poslu, pa umeju i da preteraju - nikako da stanu

gavros gavros 19:04 05.08.2018

Hvala Docs

na gostoprimstvu! Intervju, nažalost ne mogu da datujem, izgubio sam informaciju kad je vođen ali očigledno je to bilo poslije filma Man On The Moon a prije poslednjeg Formanovog filma Goya's Ghost dakle između 1999. i 2006. godine. Moram da kažem da i nisam baš neki poznavalac Formanovog rada - ima dosta njegovih prvih filmova koje uopšte nisam gledao. Još jednom hvala Docs!
bladerunner92 bladerunner92 10:59 06.08.2018

Re: Hvala Docs

jel tako?
gavros gavros 11:02 06.08.2018

Re: Hvala Docs

Sam pao, sam se ubio
angie01 angie01 14:43 06.08.2018

Re: Hvala Docs

Tako da je sve ispalo fer - naučio sam lekciju.


dobro, mogu stvari da se posmatraju iz raznih uglova, a bez ponovnog podgrejavanja, mogu i da ti vrate stari nalog i opciju pisanja, toliko su retki kvalitetni blogovi iz kulture, kojima si ti posvetio svoju blogersku karijeru.

Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 17:54 06.08.2018

Re: Hvala Docs

Intervju, nažalost ne mogu da datujem, izgubio sam informaciju kad je vođen


Ne shvatam!? Kako misliš "ne možeš", kada je u "javnom domenu"

https://www.bbc.co.uk/programmes/p00nc1xp

Sun 6 May 2001 17:45
BBC Radio 3

Milos Forman
The John Tusa Interviews

A monthly series in which John Tusa, managing director of the Barbican Centre, talks to leading creative figures about their work. His guest this week is Milos Forman

gavros gavros 18:18 06.08.2018

Re: Hvala Docs

E svaka ti čast, hvala ti DFTR! Svojevremeno sam slušao te emisije - negdje oko 2007. godine kada su za svaku objavili transkript pa sam na eksterac uskladištio tih nekih desetak koji su mi bili sjajni - uglavnom sa arhitektima Frenk Gerijem i ostalim ali kad sam nedavno tražio na netu, nisam mogao da ih nađem, vjerovatno su ih uklonili. Ili možda i tu griješim
korisnickoime-2 korisnickoime-2 20:05 05.08.2018

gavros - INTERVJU: Miloš Forman




А овај је из године када сам се родио... Дакле, пре 54 године...





Хвала, Докс, и у моје име за качење овог интервјуа са Форманом.

Вреди.
gavros gavros 10:38 06.08.2018

Re: gavros - INTERVJU: Miloš Forman

Ni taj nisam gledao! Hvala Taso, još jednom žao mi je zbog gubitka autorske opcije! Sad smo prisutni samo pod pseudonimima
korisnickoime-2 korisnickoime-2 15:05 06.08.2018

Re: gavros - INTERVJU: Miloš Forman

gavros
Ni taj nisam gledao! Hvala Taso, još jednom žao mi je zbog gubitka autorske opcije! Sad smo prisutni samo pod pseudonimima



Ништа нас не сме изненадити! Ни омести!




angie01

mogu i da ti vrate stari nalog i opciju pisanja, toliko su retki kvalitetni blogovi iz kulture, kojima si ti posvetio svoju blogersku karijeru.






Било би лепо да се Бојану врати ауторска. Стварно су ретки квалитетни постови на Блогу Б92 из културе. И уопштено гледано, мало има квалитетних постова у последњих две-три године...
angie01 angie01 22:01 05.08.2018

prvi njegov koji sam gledala,

angie01 angie01 22:24 05.08.2018

Re: zanimljivo je,

da je Forman snimio 1989, film Valmont,



ciji je scenario baziran na epistolarnom romanu Soderloa de Lakloa,

po kome je snimljen i mnogo poznatiji film Opasne Veze, Stivena Frirsa, a samo godinu pre, 1988., koji je bio nominovan za 7 Oskara, a dobio 3., od kojih je i jedan za najbolje adaptirani scenario.
gavros gavros 10:41 06.08.2018

Re: prvi njegov koji sam gledala,

Nisam ga gledao odavno ali planiram! Sjećam se super uvoda sa djevojkom koja svira gitaru - neku rokenrol stvarčicu na poljskom i to u crno bijeloj tehnici

edit:

[youtube]http://www.youtube.com/watch?time_continue=5&v=KRboHHWxKrA[/youtube]
gavros gavros 10:43 06.08.2018

Re: zanimljivo je,

Čitam baš juče sinopsis Valmonta i djelovao mi poznato kao da sam gledao film. Hvala Angie na info!
angie01 angie01 22:36 05.08.2018

citav film za sebe,

u poslednjoj sceni genijalnog filma,

gavros gavros 11:05 06.08.2018

Re: citav film za sebe,

Dok sam prevodio - pogledao sam ga. Potpuno sam zaboravio da indijanac ubije Džek Niklsona na kraju ugušivši ga jastukom. Strašan kraj!
angie01 angie01 10:19 08.08.2018

Re: citav film za sebe,

Strašan kraj!


nije,...oslobodio ga je...
gavros gavros 11:23 08.08.2018

Re: citav film za sebe,

Pa da, jer su ga već skebali totalno sa operacijom.
mija12 mija12 15:52 09.08.2018

Re: citav film za sebe,

E sada neko ko nije gledao film zna kraj :)
gavros gavros 13:27 11.08.2018

Re: citav film za sebe,

Napravili smo spojler kultnog filma! Da li je to moguće uopšte?
Ribozom Ribozom 23:16 05.08.2018

...

Da li se smatrate srećnim da ste počeli život pod dva diktatorska režima, a da ste posle izvukli najbolje od svog života u slobodnom društvu, bez obzira koliko čudno i nesavršeno bilo?

Oh ne, svoj život ne smatram toliko dosadnim koliko su to moji filmovi.


Kakvo pitanje, takav i odgovor.
gavros gavros 12:45 06.08.2018

Re: ...

Zamisli mu tek života!
c_h.arlie c_h.arlie 04:58 06.08.2018

M'da !

Ne znam zašto, no, nikada nisam nešto voleo filmove.
Štaviše, kada već gledam film, bolje mi je da ne znam niti jednog glumca.
gavros gavros 10:46 06.08.2018

Re: M'da !

Di si Čarlivoje! Ti onda preferiraš čitanje, a? Jesi li bar pola intervjua pročitao kao sa Džarmušem što je bio slučaj?
gavros gavros 12:44 06.08.2018

Docs,

Kako idu majice, ima li još uradaka?
docsumann docsumann 08:48 07.08.2018

Re: Docs,

gavros
Kako idu majice, ima li još uradaka?


idu kad ih obučem


ona DUB-erska je bila posljednja u kolekciji.

gavros gavros 10:06 07.08.2018

Re: Docs,

docsumann


idu kad ih obučem


Hahaha, dobar fazon


ona DUB-erska je bila posljednja u kolekciji.


Aha, ok.
bladerunner92 bladerunner92 10:50 07.08.2018

Hvala za Margos

gavros gavros 11:24 07.08.2018

Re: Hvala za Margos

Margos je stara dobra blogerka, baš nedostaje, pozdravi ju puno. Mogla bi da napravi mali kambek sa svojim hodočašćima - nadam se da ih je bilo u međuvremenu!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana