Danas trcim i razmisljam o jednom ljudskom fenomenu koji sam prvi put primetio za vreme bombardovanja, a koji sam kasnije nastavio da primecujem i kod nekih drugih zivotnih okolnosti. Evo o cemu se radi.
Vrlo dobro se secam koliko sam devedesetih svim svojim bicem bio protiv Milosevicevog sistema u kome sam tada ziveo i bio svedok niza losih poteza koji su doveli do toga da nas bombarduje 28 (NATO members) zemalja. Za pametnog dovoljno.
I ako su razlozi zbog kojih su nas bombardovali upravo bili oni protiv kojih sam se ja borio i predvideo da cemo trpeti konsekvence ipak kada je do napada doslo gomila mojih prijatelja sa protesta je "otisla da brani" svoju domovinu i indirektno stane u odbranu Milosevicevog sistema koji je doveo do tog sranja. I sam sam mrzeo tu zlu masineriju koja nas je zasipala bombama i gurala sve dubje u rupu iz koje i dan danas nismo izasli.
Pa cekajte, ako je Nato bombardovao da bi unistio sistem koji sam iz dna duse mrzeo onda bih ja trebalo da sam na njihovoj strani? Ali nekako u zivotu kada neko ko ti je blizak po nacionalnoj ili krvnoj liniji napravi sranje, ti ne mozes da stojis sa strane i da gledas kako se taj isti urusava!? Svoje stavove i logiku valjda moras da zakopas, zaboravis i da pomognes bez obzira sto si na vreme video gde "taj neko" srlja.
Jel to ljudskost? Ili nedoslednost? Solidarnost? Kako se to definise?
Nadam se da sam uspeo malo da pojasnim svoju dilemu.