"Mi smo još uvek u noći tog događaja. Možda u dnevnoj svetlosti ne pokazujemo tu bol, ali naše noćne more su užasne. Svuda oko nas krivci šetaju, nisu svi procesuirani."
Žanka Stojanović, majka poginulog radnika RTS-a.
Devet godina. Kao da je bilo juče. Been right here, lived through it. Ćale mi tad bio u Dragiši Mišović na aparatima za održavanja života, osvanuo na onoj legendarnoj naslovnoj u Novostima, kad su evakuisali bolnicu, al nisu spomenuli u Novostima ni na RTSu, nigde, naše zloupotrebe legitimnih i najavljenih vojnih ciljeva. Našte trošenje naših života u inat NATO! Nisu ni Kukeš for that matter, i zato se Srbija još vrti u krug.
Hrabre i uporne Žanke, kao i roditelji vojnika koji su u tom napadu na bolnicu poginuli, i oni čiji su sinovi poslati na Kosovo da izginu bez osnovne vojne obuke mimo PS, kao i sve izginule izbeglice iz Krajne čiji su kolektivni centri po Kosovu takođe bili zloupotrebljeni od strane naših struktura tumaraju ko Hamleti odsustva naše savesti i nesposobnosti da se izborima da živimo u državi koju NATO neće bombardovati, jer neće imati povoda, a neće biti ni uzroka.
Svoje stavove o nužnosti intervecije javno sam iznosila više puta. Kao i one o razočaranosti u zapadnu međunarodnu zajednicu, što je odustala od svojih principa kojima se rukovodila 95 kad je bombardovala Srbe u Bosni, i tako konačno zaustavila ludilo, i onih koju su bili servirani ili iskreni kada je ‘99 donela tu tešku odluku da mimo UN odobrenja krene u akciju. I dalje smatram da je sam koncept humanitarnih intervencija ispravan, i da argument zloupotrebe iste nije dovoljan u raspravi pro and con. Ali sam uvek otovrena za nju. Raspravu. Dok je Darfur tu, pred očima, a niko skoro adekvatno ne reaguje, na bilo koji drugi način. Moja logika je da se mora i tako zaustaviti masovno kršenje osnovnih HR ako drugačije ne može, i bar tamo gde može. Za mene je to još uvek A Change to Belive In. Ako u Srbiji može a u Kini npr ne, ili su kolateralne posledice veće, fine with me, bolje igde nego nigde, i ne vidim tu zaveru Vatikana, CIAe, niša, samo realno vs idealno. I da, i dalje smatram da Srbija treba da udje u NATO. Pribojavam se, btw, i da u svom autizmu nećemo shvatiti ni implikacije koje će sve izvesniji bukureštanski poziv Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji sa se pridruže NATO imati na nas i na naš trenutni izbor-- zaokret u međunarodnom kursu od onog koji ima ostatak regiona. ali o tome posebno, velika tema.
A Fatmir Sejdiju, predsednik Kosova, zahvalio je NATO-u za bombardovanje. Pogledala sam dobro vesti, Blic, B92, agencije, svugde isto, nije istrgnuto iz konteksta. Nije argument da li je ili nije eksplicitno rečeno „faleminderit NATO“ ili ne, a što sam jutros čula kao „opravdanje Sejdijua“, izjava je nespretno i površno data.
Jer, tokom 78 dana vazdušne kampanje poginula su, prema podacima državnih organa, 1.002 pripadnika Vojske Jugoslavije i policije Srbije i oko 2.500 civila, među kojima 89 mališana, a oko 10.000 ljudi je ranjeno i povređeno. Tokom napada izvršeno je 2.300 vazdušnih udara, a bačeno je preko 4.000 bombi i raketa. A i na Kosovu nisu baš cvetale ruže i božuri ( Rajko luv, kako se brani Kosovo, copyright that one pls:), pa mi uopšte nije jasno ko je Sejdiju napisao ovaj govor i šta je pisac sve i zašto hteo da kaže. Da sam ja njegov speechwriter, izrazila bih žaljenje što se situacija toliko bila odmakla kontroli da je zapadna međunarodna zajednica bila prinuđenja na tešku odluku, sa velikim ne samo ljudskim žrtvama i cenom, već i političkim implikacijama poput urušavanja UN, da pribegne legitimnom ali ne i universaly accepted konceptu humenitarnih intervencija u cilju sprečavanja masovnog kršenja osnovnih ljudskih prava i ubijanja civila, i kršenja izmenjene i dopunjene Ženevske konvencije u delu koji se odnosi na tretman prema naoružanim formacijama u unutrašnjem sukobu, u prekomernoj upotrebi sile od strane državnih organa. Napisala bih da žalim što do kosovske nezavisnosti nije došlo na drugi način, izrazila bih sućut svim žrtvama, poželela bih NATOu, a i svetu uopšte, da ne mora često da bude pred takvim izborom ubuduće …dodala bih verovatno da kao jedini ostvariv način da se to spreči vidim jačanje institucija, vladavinu prava.
Ovakva Sejdijuova izjava nikako ne doprinosi stabilizaciji prilika. Izraz je jedene političke nezrelosti, kojoj euforija oko proglašenja nezavisnosti nije nikakvo opravdanje, kao ni to da je i sama zapadna međunarodna zajednica, devet godina kasnije, skoro digla ruke od principa kojim se rukovodila kad je interveciju sprovela, pa u prvi plan ističe druge argumente, koji prilično zbunjuju i srpsku javnost i druge i uveliko doprinose nastavku nesporazuma i tenzija. I upravo se u tom delu ne slažem sa Rogerom Cohenom, koga inače rado čitam i poštujem, da je kosovska nezavisnot došla i da je svetu jasno predstavljena kao posledica primene tog principa, u koji oboje, inače, verujemo.
Sejdijiova izrjava odraz je i jedne boljke koja nam je izgleda zajednička--endemske zagledanosti u sebe, nesposobnosti da vidimo i kolateralnu štetu, unutrašnju i spoljnu, i posledice svojih nauma i istorijsko prevaziđenih težnji, te odsustva svesti koliko smo povezani sudovi…pa i koliko Kosovu nezavnost niša spektakularno neće doneti ako nije u stanju da živi u okruženju, geografskom i fizičkom, ne samo in eternal love with the U.S. I ako nije u stanju da i samo uvede postulate univerzalnosti ljudskih prava i jakih institucija koje mogu principe da sprovode u praksu. Ali potrebna je i kašičica vegete--političke mudrosti i ljudskog razumevanja da ništa, pa ni druga strana nije crna skroz. priznajem, kopka me i volela bih da saznam kako je ova Sejdijuova izjava shvaćena i na samom Kosovu i u nekom delu MZ bar, da li ju je iko tamo i out there dožive na način na koji sam i ja.