Weird Shit: VIDI VRAGA - TRI MAGA!

Odavno ga nismo "uvrtali" na ovu stranu. A i sve mi se nešto čini da naša svakodnevnica poprima tako  izopičeno obličje da  ova rublika gubi svaki dalji smisao ... Weird as it is,  SHIT is the only remaining thing.

No, neću sad ovdje da mračim, naprotiv. Donosim vam malo autentične magije u režiji, bolje rečeno - u scenariju, tri najveća pisca stripskih priča ... svih vremena. Alexandro Hodorowsky (Inkal, Kasta Metabarona, Technopape...), Alan Moore (V kao Vendeta, Watchmen, Liga izuzetnih džentlmena ...), Grant Morrison (Invisibles, Seven Soldiers, Batman...), svaki na svoj način, zaglibili su u svijet magije, šamanizma, mistike ... nazadnjaštva svake vrste.

Izgleda da u eri  tehnološkog progresa i dominantno materijalističko-racionalističkog svjetonazora, po pravu priču, onu koja vam gornji dio lobanje otvara  kao poklopac na kanti za đubre (pritiskom  na pedalu), morate iskoračiti iz te, sveprisutne, šeme. Prava priča i dalje boravi u zemlji magije. A magije nema bez magijanja ... Naravno, ne radi se tu o pretvaranju zeca u skakavca, nestajanja s mjesta u bljesku plavičaste pare ili, nedajbože, seciranja vudu lutki i podmetanja  u čvor zapletene kose komšiji pod prag od kuće. Ovdje je riječ o suptilnim tehnikama dekodiranja slike svjeta, njenoj reintepretaciji i transformaciji ...

Kako kaže sam Mur -  "Umjetnost je kao i magija, vještina manipulisanja simbolima, riječima i slikama, a s ciljem da se promjeni svijest"                                                                                                                         

Svrha umjetnosti je da mjenja. A to se svakao ne postiže tako što ćete ući u blesavi bioskop, odgledati blesavi film i izaći blesavi kao što ste i bili. Ako ne i mrvicu blesaviji.

 Ok, da vidimo o čemu se zapravo radi ...

Recimo,  Hodorowsky je "patentirao" takozvanu psihomagiju, skup (samo)iscjeljiteljskih tehnika koje stoje negdje između Junga i šamanizma. On koristi tarot ne kao sredstvo proricanja budućnosti već kao psiho-test ili dijagnostički aparat. Nakon što je poremećaj otkriven pristupa se njegovom odigravanju, s tim da se to odigravanje ne odvija u stvarnom životu nego na sceni, i to bez publike. Svaki izlazak iz sopstvene rutine je isceljiteljski čin kojim se oslobađa potisnuti, poremećeni dio ličnosti. Ako imate "potrebu" da ubijete svog oca uradićete to u ritualnom činu, ili ćete pak voditi ljubav sa njim obučeni kao vaša majka, ili ćete voditi ljubav s majkom ... u zavisnosti od tog šta vas žulja ;)                                         

Odigravajući vaše ludilo, u ambijentu intimnog pozorišta, vi ga oslobađate oslobađajući-ga-se.

 Magijske tehnike koje koristi Alan Mur mogle bi se svesti na uonebičavanje uobičajenog, na transformaciju stvarnosti transformacijom svijesti. Na primer: davanjem posebnog značenja vašem okruženju, u kojem onda i vi sami  boravite na poseban način,  odnosno, i vi sami postajete -  "posebni".  Za Mura  magija je stvar literacije i imaginacije, informacije i transformacije. Par excellence artistički čin. Baš kao što je i stvaranje umjetničkog djela - magijski čin.

Ili kako je to svojevremeno rekao Terens Mekena - "The real secret of magic is that the world is made of words, and that if you know the words that the world is made of you can make of it whatever you wish."

Za Mura, magija je ujedno i potraga za Sobom. Šta je, ustvari, Sob (;))) saznaćemo kad se nađemo.

Mala pomoć za samopotragu -  Praktični priručnik za magijsku šetnju gradom.

Najmlađi od pomenute trojice magijaša, Grent Morison,  zakoračio je u svijet magije pod uticajem knjiga Alister Kroulija i Roberta Antona Wilsona. Kako sam kaže želio je da se uvjeri da li to stvarno funkcioniše kako je napisano - i uvjerio se. Ujedno, on ima i jedan savjet za sve vas koji ste vjerovatno s podozrenjem i nevjericom procunjali niz ove redove - probajte sami!

Kako izvesti sidžil magiju (uputstvo počinje na 5:40):

Samo da dodam, pisac ovih redova nema blage veze o praktikujućoj magiji, niti je ikad probao neku od magijskih tehnika ... sem ...hmmm, možda ... jednom :

                                             KAO DA SE DOGODILO

      Kao klinac, često sam, kao uostalom i mnoga druga dijeca, znao neku riječ da ponavljam naglas, sve dok je ne bih skroz obeznačio. Samo što bih  je ja tako ponavljao danima, i dugo nakon što bi mi ona već uveliko zvučala potpuno šuplje i besmisleno.

Tako sam primjetio da nakon početnog gubitka smisla, koji se javljao već u prvim minutama, dalji nastavak ponavljanja bi učinio da  tretirana riječ, obično neka sasvim banalna  svakodnevna riječ, kao što su kašika ili džemper ,  zazvuči kao da je sa neke druge planete. Potpuno pojmovno i etimološki transcendentirana u svojoj dekonstruisanoj zvučnoj slici.

 Naravno, tada to nisam tako sebi objašnjavao, ali sam uvijek imao isti upečatljiv osjećaj kao da sam ponavljanu riječ  oslobodio od svrsishodnosti koju su joj nametnuli ljudi, a zatim je pustio  da odlebdi u svom novom eteričnom ruhu. Oslobađao sam riječi  zarobljene u stvarima. Same stvari, čije sam nazive podvrgao pomenutom ritualu, kasnije bi mi danima izgledale kao zombi-predmeti, trodimenzionalne sjenke.

     Druga zanimacija, koju sam često izvodio dok sam bio klinac,  bila je ta da što je moguće duže gledam u neki izvor svjetlosti, na primer noćnu lampu, uličnu svjetiljku ili luster, a zatim naglo zatvorim oči i u sopstvenom mraku posmatram tako izazvane raznobojne svijetlucave mrlje. Boje su stvarno bile magične - svjetlosne pulsacije ljubičaste, tirkizne, zelene, žute, sa naglašenim pojasevim međusobnih prelaza, a sve to dato u blagom pomjeranju, poput kakvih šarenih oblaka što struje po večernjem nebu. Posmatrao sam ih tako dok skroz ne iščile. Činilo mi se kao da ja to upijam vanjsku svjetlost golim očima, a onda je odnosim duboko u sopstveni mrak, da bih je na miru sagledao iznutra.

     Jednom sam uradio obje te stvari  istovremeno. Pred spavanje, sam se zabuljo u lampu kraj mog kreveta, a zatim kad su mi se oči već nakupile suza, sklopio ih  i u isto vrijeme počeo da ponavljam – svijetlo, svijetlo, svijetlosvje...losvijet...

     U početku sve se dešavalo kao i mnogo puta prije. Fleke užarenog pigmenta  su se razlivale pod mojim kapcima, a slogovi iz grla ritmično ponavljali i ispadali iz ritma...

Iznenada, umjesto da blijede, svjetlosne mrlje su počele da inteziviraju svoj sjaj.

Pri tome su se polako pregrupisale i sažele u blistavo  centralnog jezgro, koje je za razliku od magličastih formi, bilo  jasno i precizno uobličeno kao refleksija kakve savršeno ispolirane kugle. Mrak je žut! – primjetio sam oduševljeno, i dalje ne prekidajući ritual. Središte kruga je zatim počelo da se centralno udaljava od mene, ostavljajući za sobom prazninu. Kao da je tako  probijalo  tunel u sred mog vidnog polja.  S spoljne strane tunela se u isto vrijeme formirao isijavajući snop koncentričnih prstenova. Boje  su, mjenjajući se, ritmično preskakale sa jednog prstena na drugi i širile se ka obodnim područjima prizora, a odatle  nestajale u snopovima rastezajućih zrakastih iglica nebrojenih nijansi.

Zapanjen, prestao sam da mantram, ali i dalje sam čuo svoj monotoni glas kako vrti  tu  sumanutu beskonačnu triječ - ...jetlosvjetlosvje...

Moj glas kao da je stizao iz  dubine tunela, kroz  koji  je odzvanjao u ritmu pulsirajućih boja sa njegovih rubova. Ustvari, čas mi se činilo da treperenje tog glasa istresa iz vazduha sve te sjajne iglice, koje kao da se zabadaju u crno grlo tame, čas da to nisu iglice, već iluminantna slova beskonačne riječi, milioni slova riječi koja je predstavljala IME za svu tu blještavost koje se događala ... i pojačavala ... A onda ... Činilo se kao da će sve to eksplodirati od količine energetskih upliva.

Pokušao sam da otvorim oči, kako bih preduprijedio havariju, ali nisam mogao ni da trepnem. Ustvari nisam mogao da doprem do svog tijela. Ono je bilo tu negdje sa strane....i  spokojno ponavljalo - ...svesvijetlojestesvjetlo...

Da je bila neka druga situacija -  vikao bih u pomoć. Ovako nastavio sam da slušam svoj glas i zurim zatvorenih očiju u dno  tunela koje je, upravo, brzinom mraka  propadalo ka meni...svijetlojesvetosvijetloooo... Bljesak je crn!

 ...svijetlo! – neko reče, ali kad sam otvorio oči u sobi nije bilo nikog. Pogledao sam oko sebe, pa kroz prozor. Napolju je već svanulo. Lapma pored mog kreveta je i dalje gorjela žućkastoblijedom svjetlošću. Refleksno sam je ugasio. Najbolje bi bilo da smatram da se ovo (koje?) nije ni dogodilo - pomislih.

 Od tada, nikad više nisam izvodio ni jednu ni drugu vrstu magije.