"Kakva je korist čoveku ako sav
svet zadobije a duši svojoj naudi "
Ove reči Hristove bivale su, kroz vekove, svakom čoveku koji ih je čuo i njihov smisao ozbiljno shvatio, pobuda da svoj život na ovom svetu upravi zadobijanju neprolaznog Carstva Nebeskoga, zbog čega ih je Gospod i rekao. Primivši hrišćanstvo, srpski narod je kroz vekove, imao i siromašnih i bogatih, i prostih i učenih koji su, ili u braku ili bezbračnosti, ovaj cilj dostizali i ostvarivali.
Najpoznatiji su i najveći svakako Sveti Sava, otac nas duhovni, i otac mu po telu, Stefan Nemanja, Sveti Simeon. Sveti Sava koji je mlad napustio i vlast i bogatstvo i sve što oni nude mladosti, zamonašio se i ceo svoj život posvetio Bogu, služenju, dobru svojih bližnjih, a time spasenju svoje duše. Otac njegov, pak, proveo je ceo svoj život kao veliki župan, trudeći se takodje za dobro bližnjih, oko osiguranja slobode svoga naroda, da bi svoje poslednje dane i snage posvetio potpuno Bogu i zajedno sa sinom, monahom Savom, položio temelje srpskog monaštva na Svetoj Gori. Pre 800 godina na molbu obojice, vizantijski car Aleksije darova im ruševine manastira Hilendara da ga obnove "za primanje ljudi od srpskoga naroda", kako bi u zajednici sa monasima drugih pravoslavnih naroda, svoj život posvetili Bogu i svome spasenju, a time dobru sviju ljudi. Hilendar je, zaista, od vremena svojih osnivača, kroz vekove svetlio verom i životom svojih monaha koji su pred duhovnim ocima imali cilj: Ne zadobijanje ma i celog prolaznog sveta, po cenu gubljenja duše; niti spasenju duše po cenu otkazivanja od ovog života na zemlji.
Nego onako kako nas Sin Boziji upućuje i uči kad kaze: "Ne živi čovek o samom hlebu, no o svakoj reči koja izlazi iz usta Božijih." (Mt. 4,4).
On ne kaže: Ne živi covek o hlebu, nego ne živi covek samo o hlebu. Čovek je telo i za život mu je potrebna telesna hrana. Ali čovek nije samo telo, nego i duša. Za dušu takodje treba hrana, a to je reč, nauka Božija, istina o Bogu, o svetu, o nama samima, po kojoj saznajemo ko smo, zašto smo na ovom svetu, kakav je cilj naseg života, smisao teškoća i nevolja, smrti i života posle smrti.
Taj isti smisao imaju i Hristove reči: "Podajte caru carevo, a Božije Bogu" (Mt. 22,21).
Kao i u prvom slučaju što iz Hristovih reči izlazi zaključak: Ni telu više nego što mu stvarno pripada, ni duši manje nego što njoj pripada. Tako i u ovome drugom: Biti bez bojazni da će Bog tražiti da damo Njemu sto pripada caru jer je On rekao "podajte caru carevo". Ali ne dopustiti ni strahu od cara da njemu damo ono sto pripada Bogu - ni caru vise od onog što mu pripada, ni Bogu manje. Jos da podvučemo evandjelsku istinu, koju su kako sveti Hilendarci, tako i svi sveti u rodu našem znali i sveto držali, da Pravoslavlje nije, i ne može biti, samo nauka koja se uči umom, o njoj govori i piše, nego nauka kojom se svakodnevno živi i postupa. Takav je čovek u očima Hristovim mudar, jer sazida sebi kuću na kamenu. Ni vreme ni neprilike ne mogu je oboriti, nego ostaje vecno (Mt. 7,24).
Sveti, pak, Grigorije Bogoslov tu istinu potvrdjuje rečima: "Jednako je nesavršena hrišćanska teorija bez prakse, kao i praksa bez teorije." Zivotom svojim potvrdjuje je i Sveti Sava, a u svojoj Besedi o pravoj veri, poručuje i tadašnjim i sadašnjim Hilendarcima, svima nama danas i onima što ce doći posle nas, da "niti koristi ispravnost života bez prave i prosvećene vere u Boga, niti nas pravo ispovedanje (vere) bez dobrih dela može izvesti pred Gospoda. Nego treba imati oboje, da "savršen bude čovek Božiji", a ne da zbog nedostataka (jednoga) hramlje život naš.
Jer kao sto rece Apostol: Vera je ona koja spasava kad kroz ljubav radi". (Sveti Sava, Spomenica, Beograd 1977, str. 159). Prema svemu tome, i danas, posle 800 godina trajanja manastira Hilendara, pozvani smo da sledimo životu i nauci njegovih osnivača, koja je i nauka Sina Božijega.
Ko ima uši da cuje neka čuje !
PATRIJARH SRPSKI PAVLE