Velika tajna je Srbija danas. Nedokučiva, neopisiva bilo kojom umetničkom formom. Možda bi neka hermetičnija slika mogla da je dočara, ali samo ako se dovoljno dugo i duboko zagledaš, pa ove naše živote sam u nju nekako isprojektuješ. Malo bi tu bilo maestrove zasluge. Ispisati ovo što živimo u jednom romanu, pesmi, drami ili eseju nemoguće je zbog kompleksnosti, žitkosti i dubine blata iznad čije površine pokušavamo da se održimo. Živimo loše po svakom merljivom parametru, a nadu u bolje za naših života vide još samo dirljivo naivni optimisti.
Ratne ludake, kojima smo devedesetih dali da nas uzjašu i jašu do lipsavanja, zamenili smo, čista srca i s verom u pristojnu budućnost, ljudima koje smo smatrali normalnim, u smislu da razlikuju elementarno dobro i zlo, koji su u onom krvavom ludilu i opštem kolapsu društva, kao i mi, sačuvali osnovni moral, onaj koji usvojiš kao dete od roditelja, iz dečijih priča, bajki i basni. Misliš, to je dovoljno, a ostalo će zavisiti samo od ličnih sposobnosti. Biće potrebno manje ili više vremena, ali kurs je, konačno, a posle mnogo, mnogo, vremena dobar. Posle celog jednog života. Ili bar mladosti. Međutim, bogatstvo i moć su prejaki magneti. Zaboravi se svako dobro, osim golo lično, kad im se približiš.
Miloševićev policijsko-debeovsko-tajkunski sistem zadužen za isisavanje resursa države i trpanje u sopstvene džepove je opstao. Isporučio tvorca kome i gde je trebalo i nastavio da živi. Kada Đinđića nije uspeo da korumpira, sistem ga je ubio, a na njegovo mesto instalirao Koštunicu i njegovu pravoslavno-ljotić-nedićevsku sektu. Opstanak je bio obezbeđen. I ne samo to. Sistem se razvijao u svim pravcima, usavršavao, usisavao u sebe kompletan državni aparat. A tehnika vladanja je bila jednostavna. S jedne strane imitirati pravnu državu stvaranjem institucija koje se odmah na početku isprazne od svake suštine, ostanu samo nazivi, s druge masmediji koji podražavaju sve najgore u čoveku, grandizacija i tabloidizacija svega do srži, držanje građanstva u stanju fiziološke tuposti, pa plasiranje podobnih informacija, i s treće, naravno, mitologija: taj večiti srpski mit o Kosovu ravnom, o duši bez koje smo ništa, o porazu koji je pobeda jer je nekakvo carstvo nebesko naše i kad to Kosovo toliko puta izgubimo.
Kada se ipak shvatilo da je Koštuničina vizija Srbije kao samodovoljnog manastira u visokoj i od sveta dalekoj gori sasvim suluda, na vlast dovodimo, sad je sasvim jasno - uz blagoslov Sistema - Borisa Nejakog. Niko nije očekivao novog Đinđića, naravno. Ali jeste rad na demontaži aparata. Međutim, ne da od toga nije bilo ništa, već je i cela Demokratska stranka sa sve koalicionim partnerima ubačena u sistem. Institucije se množe, naravno, prazne kao ljušture, ali imaju svoje upravne i nadzorne odbore, preko potrebne za udomljavanje vesele stranačke bulumente koja otima sve što joj dođe pod prste, svako na svom nivou, u skladu sa svojim mogućnostima i stranačkom hijerarhijom. Zakoni se uređuju prema željama i interesima ključnih ljudi Sistema. Cela država je konačno i definitivno upregnuta u svrhu bogaćenja političko-debeovsko-tajkunske kaste. Lopovluk postaje potpuno dominantan i ogoljen. Ponovo poštenje postaje naivnost za žaljenje, a lopovluk i lukavost vrhovna inteligencija i sposobnost. Kad resursi bivaju sasvim isisani, kreće se u pozajmljivanje od budućih generacija. Žonglira se Evropom, Kosovom, Rusijom, Kinom, nije bitno kim. Ideje i ideologije se izbacuju iz stranaka. Samo da se država drži u stanju neuređenosti i pod svojom šapom koliko god je to moguće.
Osećaš se izdanim i prevarenim, opljačkanim, samo ovog puta od tvojih. Doslovno su ti oteli godine. Pogurali ih u džepove. Budale te napravile budalom. Izvrgli ruglu sve ideje zbog kojih si išao na pendreke, svađao se s najbližima. Prodali ih za džipove, flet televizore, durum testenine. Ljudska bedo! I iz straha od povratka ludaka iz devedesetih još te teraju da glasaš za njih. Sedamdeset puta nedeljno promeniš mišljenje o izlasku na izbore. Sve ti je jasno kao dan. Srž tvoja ti ne da da se toliko poniziš, a opet... šta ako dođu oni koji imaju još mrlje tuđe krvi na rukavima iz devedesetih, da te vode u ruske gubernije i putinovske despotije. Na svu muku.
Padom Borisa Nejakog i dolaskom Vučića na vlast dešava se, međutim, ono što apsolutno niko nije očekivao. Čak ni njegovi glasači. Do udara na Sistem. Jedan po jedan padaju mastermajndovi, neprikosnoveni autoriteti, veći i manji igrači. I to upravo po agendi Verice Barać koju su oni naši onako uporno i prezrivo do smrti ignorisali, puštajući svoje tajkunske drugare da se iživljajvaju po njoj u medijima. Po prvi put od Petog oktobra njima je frka. Ne spavaju mirno. Izgleda da je Vučića, za razliku od Borisa Tadića koji je bio njihova lepa krpena lutka na kanape, teško kontrolisati. Nepoverenje u iskrenost Vučićevih poteza je bilo ogromno. I još uvek je. I to je sasvim razumljivo. Ali vreme pokazuje da se stvari kreću u pravcu koji je loš i opasan po Sistem. Upravo ovaj haos uzavreo poslednjih dana, u kojem ne znaš ko koga napada, ko kome radi o glavi, ko je protiv koga, a ko s kim, pokazuje koliko je jak udarac u košnicu bio.
Ono što Vučić iz „operativnih saznanja“ kroz tabloide plasira pokazuje nam da je pljačka države bila veća za red veličina od onog što smo naslućivali. Znali smo da je sve gde ima države u bilo kom obliku deo pljačke. Ali nismo znali da nije bilo ama baš nikakve gadljivosti na kokainski i heroinski novac, veze i ljude. Da nam je otadžbina pretvorena u servis za pranje novca narko klanova. Da su policijski generali njihov deo. Da je sam ministar policije i premijer države sumnjiv glede veza i saradnje s organizovanim kriminalom. Kao u južnoameričkoj državi. Ili Lažnoj Državi Kosovo. Da su to Tadić i ostatak sive demokratske eminencije znali ali nisu reagovali jer su, naravno, saučesnici u Sistemu. Narko kartel je pokupovao pola države. Ostatak Mišković, Beko i par veselih drugara. Car je go i slika je jeziva.
Uspeh udara na Sistem je od nacionalnog značaja i iznad je stranačkih priča i afiniteta. Strašno želim da sve ovo uspe. I da kompromisa ne bude. Ne može se veza premijera i bliskog mu okruženja sa narko mafijom stavljati u stranu zbog njegovih dobrih poteza oko završavanja mučenja s Kosovom kao što to čini Vesna Pešić. Autoritet je ovim izgubio i nadam se da će ostati na tom mestu samo kao korisni idiot samo dok se ne učine „bolni“ kosovski kompromisi i dobije Datum.
Ključne dve stvari za povratak nade iz ruku dirljivo naivnih su demontaža Sistema i završavanje priče s Kosovom, naravno, priznanjem i konačnim razgraničenjem. Dok se to ne odradi, ovo će društvo plutati u limbu dok konačno ne usahne.