H.G. Wells-ova knjiga Outline of History, štampana 1919. godine, je ambiciozno napisan narativ o čovekovom postojanju na svetu, od praistorije pa do naših dana - a na to ukazuju i njena dva podnaslova 'Plain History of Life and Mankind' i 'The Whole Story of Man'. U njoj se, na oko 1350 strana, opisuje uspon i razvoj čoveka od divljačkih pećinskih vremena, kad je bio 'razjaren, nizak i pogrbljen', preko slavne Antike, do savremenog doba kad je čovek dostigao svoju kulminaciju oličenu u uspravnom stasu bezbrižnog viktorijanskog džentlmena sa polucilindrom i kišobranom. (To što se kasnije utvrdilo da je konkretni pećinski čovek imao artritis, i zato hodao pogrbljeno, ne menja stvar.)
Ova vrsta stereotipa je bila naročito popularna u 19 veku, i iz tog vremena potiče vizija moderne istorije kao doba Antike (Grčka, Rim), Mračnog doba (do oko 1300. godine), te Reformacije i Renesanse, i kasnijih vremena. Prema ovoj mitologiji, na primer, poneki od Grka je imao ideju da je Zemlja okrugla, čak je i znao za koncept heliocentričnosti našeg planetarnog sistema, u Mračno doba svi su mislili da je Zemlja ravna ploča u centru svemira, a tek je sa Renesansom, Kopernikom i Kolumbovim putovanjima otkrivena prava istina o sfernom obliku Zemlje i njenom položaju u svemiru.
Ovo je, naravno, netačno, jer su i Bede (673-735), i Akvinski (1225-1274), i Bejkon (1561-1626) znali da je Zemlja okrugla, na primer, i to se može naći u njihovim tekstovima. Savet na dvoru Izabele nije imao nikakvih problema sa Kolumbovom tvrdnjom da je Zemlja okrugla, već su oni smatrali da je ona suviše velika da bi mogla da se oplovi. Kolumbo ih je uveravao da je manja nego sto se misli, i zato je kasnije, prevalivši samo 1/4 obima planete, proglasio da je stigao na njenu suprotnu stranu.
Ova priča o tome da su naši preci bili neuki i nesposobni nas i danas prati: fon Deniken je zaradio veliki novac prodajuci svoje neutemeljene konfabulacije o tome da su planetu Zemlju nekad posetili vanzemaljci, bića napredne civilizacije, koji su naše uboge pretke naučili tajnama gradnje, i navigacije i kosmosa. I to je moja najoštrija zamerka ovom prodavcu magle: on je uvredio naše pretke tvrdeći da su bili ograničeni, glupi i nesposobni da izgrade čudesne gradjevine i konstruišu tehničke sprave sami, svojim moćima, već je za to bila potrebna kosmička intervencija.
Istina je da naši preci nisu imali mikroskope i teleskope i satelite i sva druga tehnička pomagala koja mi danas imamo, ali je zadivljujuća njihova sposobnost da sa malo tehnologije koju su imali tako detaljno proniknu u tajne prirode koja nas okružuje. I, najpre, njihova sposobnost da spoznaju svet nije bila ništa manja od naše. A baratanje tehničkim igračkama, što mi danas uglavnom radimo, je nešto što svako dete lako nauči.. Tehnocentrična uobraženost, kojom živimo danas okruženi, pre govori o našoj ograničenosti vidika nego o našoj neprevazidjenoj pameti.
Ovaj blog je o jednoj spravi iz davnina koja nas nanovo opominje da našim precima dugujemo mnogo više poštovanja nego što im odajemo.
Godine 1902. su lovci na morske sundjere u blizini grčkog ostrva Antikythera, na dubini od oko 50m, pronašli potopljen trgovački brod iz antičkih vremena, i u njemu nekakvu spravu, tajanstveni mehanizam nepoznate namene, i nazvali ga Antikythera mehanizam. Ta komplikovana sprava, zatečena u prilično raspadnutom stanju, je bila napravljena od bronze, dimenzija 33x17x9cm, usadjena u oštećen drveni okvir, i sastojala se od velikog broja zupčanika različitih dimenzija. Različitim metodama datiranja je kasnije utvrdjeno da naprava potice iz 1. - 3. veka p.n.e. Danas se smatra da je Antikythera jedan od najvećih, a svakako najmisterioznijih, pronalazaka arheologije 20. veka.
O prirodi i nameni ovog mehanizma ništa se nije znalo čitavih 50 godina, i on nije ni otvaran, sve do 1952 kada napravljen radiogram mehanizma, pomoću gama zraka. Ubrzo zatim je Derek De Solla Price, čuveni istoričar nauke sa Yale univerziteta, objavio rad u kome je objasnio osnovnu, astronomsku i navigacionu funkciju ovog mehanizma. Price je, posle 20 godina čišćenja mehanizma, došao do zaključka da je u pitanju model kretanja Sunca, Meseca i drugih nebeskih tela kako se vide sa Zemlje. Zapravo, kasnijim proučavanjem je utvrdjeno da je u pitanju je čitav mali planetarijum koji je pratio kretanje svih planeta vidljivih golim okom. Rekonstruisan, Antikythera mehanizam izgleda ovako:
Zanimljivo je da se u antičkim tekstovima nikakav sličan mehanizam ne pominje, niti je bilo kakav mehanizam nalik Antikytheri ikad pronadjen. A ovaj je pred nama stajao kao neshvatljivo čudo, kao Sfinga usred pustinje, bez odgovora.
Unutrašnji sistem zupčanika je predstavljen na slici dole:
Jasno je da je originalna namena ovog mehanizma bila mnogo kompleksnija od prostog praćenja glavnih nebeskih tela. Konkretno, ako se ograničimo samo na Sunce-Mesec kompleks (u sredini gornje seme), onda se vidi da je odnos zupčanika takav da na 4 decimale precizno reprodukuje astronomski odnos (astronomical ratio):
Naime, ako napisemo odnose broja odgovarajucih zubaca, dobijemo (64/38)x(48/24)x(127/32)=124/19 = 13.36842.. Sto je veoma slicno tacnom broju 13.368267.. Konkretno, ovako izgleda odnos zupcanika prema kretanju Sunca (zuta tacka) i Meseca (bela tacka):
Slicna zanimljiva matematika se moze naci ugradjena u ovaj mehanizam, i danas postoji nekoliko istrazivackih grupa koje se bave odgonetanjem njegovih tajni. Poslednji naučni rad, za koji znam da je posvećen Antikythera mehanizmu, je objavljen u časopisu Nature, 2006. godine.
Budući da je Antikythera mehanizam simulator planetarnih kretanja, on se s pravom može smatrati i
analognim kompjuterom, i mnogi ga tako zovu. Njegove tajne se još istražuju. Medjutim, od predaka nam, sa ovim mehanizmom, stiže nekoliko mnogo važnijih poruka. Ko god da je pravio ovaj mehanizam, znao je za heliocentričnu prirodu našeg planetarnog sistema. Dalje, ti naši preci su prilično precizno znali rastojanje od Zemlje do Sunca, a mnogi istraživači smatraju da su znali i o gravitaciji, 17 vekova pre Njutna. I, najvažnije, praveći Antikytheru, oni nam pokazuju da im je koncept modeliranja prirodnih zakona veštačkim modelima takodje bio blizak-a to je koncept koji se nalazi u suštini skoro svih današnjih istraživanja.