Milan Nikolić
Na ovom događaju nedostajale su samo bivša supruga Milorada Ulemeka i Ljiljana Bulatović sa tašnicama dekorisanim koricama "Gvozdenog rova" ili od najtanjih niti satkane biografije "General Mladić". Da, ne bi trebalo zaboraviti, o tome je Dubravka Ugrešić već pisala, i Radovan Karadžić je pisac, štaviše kompleksna i kontroverzna ličnost baš po meri ovog vremena, gotovo multimedijalna, pa samim tim i savršeno pogodna za špalir pisaca na sinoćnoj modnoj reviji jedne beogradske izdavačke kuće - "Knjiga na dohvat ruke".Ok, izdavačka kuća je, zahvaljujući autorskoj viziji mlade modne kreatorke, prihevtala korice isključivo svojih izdanja na tašnice od platna dekorisane cirkonima i koječime, a u ulogu manekena ubacila - pisce direktno! Ni biografkinja generala ni bivši vođa JSO-a ne izdaju za ovu izdavačku kuću, ali moj utisak je da nema boljeg okruženja za njih i njihova u samoći i dubokoj introspekciji rođena rukopisanija od ove svite manekenki, gimnastičarki, voditeljki, glumica, javnih ličnosti opšte prakse. Radovan Kardžić nam je pokazao da je za zločinca najpodesnije alternativno zanimanje - čista estrada nezavisno od toga da li se odvija pod šatrom cirkusa, među okupljenim ljudima željnim epifanije ili prosvetljenja na seoskom vašaru, televizijskom studiju neke fantomske, nižerazredne stanice gde se spasosnosni saveti i vizije dele preko telefona. Sve je to estrada, nekvalitetan a za masovan ukus dopadljiv sadžaj koji autoru donosi zaradu. U tom, možda i svakom drugom smislu, i ova knjižvenost je estrada. Kao i opsenarstvo, gledanje u dlan pred kamerama, lečenje išijasa molitvom ili biljnim jastucima doktorke Tanje Đorđević, lekovite trave koje je dilovao doktor Dabić. Te, ukoliko se knjizevnost, bez obzira na njenu planetarnu demokratizaciju, tradicionalno smatra "hranom za dušu", odnosno nečim što bi po antičkim poetikama trebalo da zabavi i poduči (prodese et delectare/dulce et utile), da pruži jedinstvo etičke i estetske komponente - onda su ovi ljudi prevaranti! Kao i doktor Dabić, biografkinja i komandant.
No, evo reći ću, mada to ne volim da radim budući da mislim da su takve paralele štetne, u celom svetu je manje više isto. Gledajući reportažu sa ovog kulturno-modnog(?) eventa (držimo se pomodarstva u svemu) ne mogu a da se ne zapitam o njegovom konačnom cilju. On mora da postoji, neki novac je u sve to uložen, pa, naivno verujem da mora postojati nešto "više" od toga da se uloženo, dvostruko vrati, a izdavačka kuća još jače, avaj, približi tom zlosrećnom običnom čoveku. I to je ono što me zanima, šta će taj, mali, obični dobiti ovim približavanjem? U prevodu da li je bolje ne čitati ništa ili čitati Jelenu Bačić Alimpić odnosno kako prosuđivati o uticaju ovih knjiga? Šta one, kada se pročitaju, ostavljaju iza sebe?
One su, najvećim delom, produžena forma tabloida, uozbiljena slikovnica trivije, popisi izgužvanih postelja i gradskih tračeraja, inventari (svakako sočni i skandalozni) bivših a javnosti poznatih ljubavnika, domaće verzije popularnih receptura za srećan život i vitko telo (obično se poistovećuju), eksploatacija nekih srećnijih vremena kada se umesto na Facebook išlo na korzo. Dakle, sve ono sto nam već nude paparazzi, provokativni intervjui, sve te razne gossip girls...
Dubravka Ugrešić u Zabranjenom čitanju piše o tome da je sveukupna literatura bazirana na traču, počev od sočnih dogodovština bogova na Olimpu. Ali, visokom i vrednom čitanja je čini ono što bismo površno nazvali obrada, a precizno umetnički postupak.
Pomozite mi da verujem u umetnički postupak manekenke Ivane ili večno šarmantne Lokice. Ruku na srce, bilo je tu nekoliko dobrih pisaca koji zaslužuju pažnju koja izlazi iz okvira tabloidnog. Da li ih je izdavač savetovao da se pojave ili su prosto shvatili da je vrag odneo šalu i da su sva pravila ukinuta - ne znam, ali radujem se ukoliko ih neko posle ovog špalira prvi put uzme u ruke i pročita.