Nešto je strašno pogrešno sa realnošću koju nam je izgradio korporativni svet u kome živimo i njemu podređena društva i njihove demokratije. Kao i toliko puta do sada, mladi ljudi to osećaju najbolje. Najdirektnije. Najiskrenije.
Cilj društva i njegove regulacije je bogaćenje društva i sloboda pojedinca u tom društvu. Sloboda koja ne ugrožava druge. Sloboda svakoga da živi i traži svoj smisao. I sreću. Šta god ona značila. I sve dok ne ugrožava druge, ona zaslužuje da je poštujemo. Delili je mi ili ne. Osim ovog prekrasno neodređenog, a ipak tako određenog cilja, društvo drugog cilja nema. Niti treba da ga ima.
Ogromno bogaćenje pojedinaca se dešava na štetu ogromne većine članova društva. Kao takvo, ono ugrožava druge. Celo društvo stvara novu vrednost. Manjina uzima većinu te novostvorene vrednosti, vrednosti koju nije kreirala. Vrednosti koje se usled loše regulacije dočepala. Ekonomski ključ za ovakvu raspodelu novostvorene vrednosti je prvo u poreskom sistemu, onda u nedostatku regulacije tamo gde treba da je bude, i končano u postojanju pogrešne regulacije tamo gde uopšte ne treba da je bude ili tamo gde je potrebna potpuno drugačija regulacija od postojeće. Potrebna čemu? Bogaćenju društva.
Stvari su se toliko otele kontroli, da ogromna većina, srednja klasa, počinje da gubi vazduh.
Korporacijama i njihovim alavim menadžerima i investitorima su potrebne armije uniformisanih potrošača. Jer u takvim sredinama se ostvaruje najbolji profit. To je sve što interesuje korporacije. To je sve što će ih ikada interesovati. I to je DOBRO. Tako i TREBA DA BUDE: Cilj korporacije je da cedi efikasnost iz suve drenovine, da sa manje učini više, kako bi joj ostao VEĆI PROFIT. Tol'ko.
Ali nije dobro da država i društvo zaboravi čemu služe korporacije i da im prepusti kontrolu.
Termin "socijalno odgovorne korporacije" je tragično komičan oksimoron. Nama ne trebaju socijalno odgovorne korporacije. Nama ne trebaju korporacije koje IMAJU KONTROLU NAD DRUŠTVOM i koje onda molimo da budu milosrdne. Nama trebaju dobro regulisane kroporacije POD KONTROLOM DRUŠTVA, koje obavljaju svoju ekonomsku funkciju: donosioci efikasnog. Od korporacija nam treba kvalitetnije, brže i jeftinije. Ne socijalno odgovorno. Socijalnu odgovornost garantuje država kroz svoju regulaciju i svoj socijalni sistem. Korporacije ne treba tim poslom da se bave. Isto kao što država ne treba da se bavi privređivanjem.
Korporacije su daleko prevazišle svoju svrhu u društvu. One su preuzele kontrolu. Kontrolišući regulaciju, korporacije kontrolišu društvo.
Korporacije ubijaju svu različitost. Ne zato što su zle. Već zato što je u istosti veći profit. Korporacije su ubile rock'n'roll. Zatrpale su ga smećem. Korporacije ne vole "lenju" omladinu koja ne želi da robuje korporacijama. Koja ne veruje u ono što im korporacije prodaju. Koja ne veruje da je smisao života pohlepa, profit, posluga i besnija kola.
Korporacije ne vole konkurenciju. Nikakvu konkurenciju. Kororacije žele monopol. Konkurencija znači manji profit. Borba sa konkurencijom isrpljuje. Borba sa konkurencijom zahteva odvajanje profita za inovacije. Za nove i bolje proizvode.
Ja duboko verujem u privatnu svojinu i kapitalizam kao sistem zasnovan na privatnoj svojini. Verujem u tržišnu utakmicu, konkurenciju i inovacije. Isto tako duboko verujem u slobodu pojedinca. I njegovu snagu da promeni društvo. Ali i u humanizam i odgovornost društva. I u balans kolektivnog i pojedinačnog.
Korporacije veruju da su ljudi lenji. I da ih postojanje socijalnog sistema podstiče na lenjost. I da treba ukinuti socijalni sistem kako bi se ljudi primorali da rade, jer namaju izbor. Tako je jeftinije. Korporacije bi volele da ubede čovečanstvo da društvo ne može da "plati" "lenju" omladinu. Da je tržište magična reč koja rešava sve probleme. Da društvo ne može da plati socijalni sistem. Zdravstvno osiguranje za sve. Školstvo za sve. Socijalnu pomoć. Penzije za sve.
I naravno da ne može. Ako je sva novostvorena vrednost rezervisana za njih.