Ponavljajući „šta ja ovde radim" Petar će Petrović izaći iz svog stana (ustvari iz stana ljubavnice ženinog oca) na trećem spratu jedne zgrade u blizini Skupštine, pokušaće da pređe ulicu kako bi kupio novine u nekoj trafici što radi celu noć i zgaziće ga autobus „osamdes' trojka", koji inače uopšte ne prolazi tom ulicom. Vozač autobusa, gledaćemo tog dana na vestima, zaklinjaće se da je bio pijan i da je mislio da vozi svoj auto, a ne autobus i moliće nadležne da ga smeste u zatvor i na lečenje od alkoholizma.
I svašta će se još desiti, uglavnom, ovo je kraj
A onda će se desiti čudo. Srbija će nestati s mesta na kojem se sada, na karti sveta, nalazi - i pojaviće se negde nasred nekog okeana. Jedno vreme će tako postojati kao neko ostvrce na koje niko, ni lud, neće smeti da dođe, a zatim će potonuti poput Atlantide. Već sredinom 22. veka mnogi će sumnjati da je ta civilizacija ikada postojala. Tek poneko znaće da je postojala, ali niko da je nestala zato što je poslanik Petar Petrović u jednu zoru ustao besan, šutnuo kuče, gađao dete kašičicom za kafu, promašio dete i ubio zlatnu ribicu, izašao na ulicu i poginuo od misterioznog autobusa koji se pojavio gde mu mesto nije.