ovo je tekst koji sam jednom postavila i držala ga na zidiću ovoga blogića vrlo kratko, jerbo sam tada bila na kosovu pa sam se malo uplašila onoga što sam napisala - jer ja pišem pod svojim imenom, za razliku od anfaka koji mi je skidanje bloga spočitao, evo pola godine kasnije.
dakle (ovo je stvarno... nije imaginacija - za one koje zanima da li se nešto pisalo na osnovu ličnog iskustva ili se tipiziralo i turalo u kliše)
Neke slike
(prve impresije, one o kojima nisam pisala dok sam još verovala da sam tu po poslu koji će trajati samo tri meseca)
Dakle, par scena koje ne umem da zaboravim:
.....
scena peta (prvi mostadžija):
...Posle možda samo par dana druženja sa mnom, moj mi je Mostadžija ispričao sve. „Sve“ - to znači: kako je ubijao, koliko ih je (ni sam ne zna, nije ni važno) gde ih je, kakve je... pričao je kako mu nije više bilo važno da li su to žene, da li su deca, da li vrište, pominjao je neku krv koja te isprska po licu, i kako počneš da osećaš nekakvo zadovoljstvo kad si takav, krvlju isprskan, opisivao je demolirane, urnisane stanove koje je ostavljao za sobom... pričao je kako iz tih stanova nije ništa želeo da uzme, a iznosili su, pričao je, iznosili i ispadalo im je iz ruku koliko nisu mogli da ponesu... Pričao je o ubijanju a nije bio pijan. I to što je bio trezan, što je rano veče i ljudi koji su tek izašli u grad polako pune lokal u kojem smo sedeli (sami na svetu, on i ja i njegova sećanja) ta njegova treznost ostavila je na mene strašniji utisak nego da je sve one slike koje je opisvao - opisivao recimo mrtav pijan. A možda i ta njegova gadljivost prema kradji, gadljivost prema odnošenju stvari iz stanova pobijenih ali ne i gadljivost prema ubijanju... možda ga je to u mojim očima učinilo još više strašnim i ludim, možda sam zato što je bio trezan i zato što je pričao kako mu se gadila krađa ali mu se nije gadila krv - ja mislila da ovom čoveku treba pomoć ali kako ja treba, hitno, da se sklonim od njega. Ali nisam, nego sam sedela i slušala, možda sa pažnjom, možda čak i sa empatijom ili pokušajem da izgledam kao da osećam bilo šta - ali tupa. Možda sam pokušala da mislim kako je taj moj Mostadžija nekad bio samo jedan pošten čovek (možda malo labilan) , koji je pre rata čitao knjige i živeo pristojan život i kod kojeg je, kada se desilo to nešto šta ja nisam nikada videla sem na televiziji, nešto puklo, polomilo se, otišlo dodjavola i odnelo ga sa sobom. Pričao je kako se razočarao u vodju, o tome kako su ga ratni drugovi prodali, kako ga žena ne poštuje jer "nije čak ni šiptarski stan oteo, nego je kao budala digao kredit da započne posao", kako su njegovi saborci sada vodeći kriminalci ili šefovi policije, ili i jedno i drugo, kako njegov vodja nema vremena za njega od kad je prešao na "drugu stranu" (a koja je to strana?) ... Pomenuo je da je neku godinu nakon što je sve bilo gotovo imao želju da se ubije. Razgovarao je sa jednim monahom i ovaj mu je objasnio da je sve to u redu, da je bio rat i da zaboravi. U pravu je monah, treba zaboravljati. Mora se zaboravljati.
A izgleda da se ne može.
I tako je on opisivao i opisivao i opisivao... neosetljiv na moju reakciju. Neprisutan. Ili sam ja možda izgledala kao dobar slušalac, možda sam bila jako zainteresovana i mislila da je stvar ekskluzivna (ekskluzivna - za šta?) Ekskluzivna ispovest kakvih sam se grozila na onim seminarima o žrtvama rata, kojih sam se grozila u dokumentarnim filmovima... u tome ima nečeg opscenog ...to je jedna od onih ispovesti za koje sam mislila da ih treba zabraniti, kada se trauma iznosi javno, kada publika zanemi slušajući i onda ode na kafu, a žrtva ili zločinac koji je takodje žrtva što ga ne oslobadja krivice; kada ta, dakle, žrtva ostane sama i ogoljena, dok je ne pozovu za potrebe sledeće predstave ili sledećeg sudjenja koje je takodje predstava, jer sve mora da bude javno... gde će opet iznova pred novim sablaznutim auditorijumom održati sličnu tačku.