1. Zgranemo se nad oslobađajućom presudom za počinioce nekog gnusnog dela. Rđav pravni ishod demorališe građane. Blizak nam bude lik sluge Jerneja: nekažnjen kriminal povređuje čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao
For in the fatness of these pursy times
Virtue itself of vice must pardon beg.
U našem prevodu:
Dođu vremena kad se ugoji javno mnjenje
Pa sami porok od vrline ište izvinjenje.
Iako je škola počela odavno, za ovu temu nikad nije pogrešno vreme. Baviću se mojom ulicom samo kao primer.
Pre dva dana, želeći da „građu" za ovaj tekst upotpunim, konačno sam saznao zašto su mene i brata, pored tri škole koje su u mom komšiluku, roditelji upisali baš u onu koju sam završio. Ona je, kažu moji roditelji, preuzela nastavnički kadar čačanskoj gimnaziji, sa kojom je do godinu dana pre nego što sam ja krenuo u prvi razred, delila i prostorije. NIje mi ona bila najbliža, ali u Čačku je pojam daleko veoma relativan. I tako, eto, mali grad, pa
Transilvanija
Ne moramo da gledamo u mapu da bismo shvatili kako smo se nakon istočnih Karpata obreli u Transilvaniji. Razlika je toliko očigledna kao da smo se našli u sasvim drugoj zemlji. Drugačija je priroda, drugačija su naselja, drugačiji su i ljudi. Bilo da okrećemo pedale uzbrdo ili stiskamo kočnice nizbrdo, s obe strane puta pucaju otvoreni vidici na basen nekadašnjeg Panonskog mora.
Zadržaćemo se na početku 1550-tih, kada Mapuče ratnici, koji su se nalazili u službi konkvistadora, dobijaju pravo da jašu konje. Od dolaska Kolumba 1492, španski administratori bojali su se moguće pobune domorodaca ukoliko ovi nabave konje. Zbog toga su u svakom gradu i na svakoj hacijendi važile zabrane o njihovoj prodaji Indijancima. I pored toga, neki konji sami su odbegli, a neke su uspeli da ukradu preduzimljivi domoroci koji su službovali na imanjima belaca, pomažući im u dresuri.
Iako istorijski neminovan, proces indijanskog osvajanja konja sigurno bi potrajao decenijama,
I tako prolaze godine, al’ njega ne popušta, samo mu se ona tuga preobratila u neki baksuzluk. Iznervira se za svaku glupost, treska se po kući, psuje, ništa mu ne valja - ni ja, ni deca, ni varoš. Ne znam šta nisam probala da ga nekako vratim u ono stanje od pre, ništa nije pomoglo. Moli, kumi, preklinji, plači, svađaj se – ništa. Kaže, kome se ne sviđam ovakav, može da ide. Gde, bre, da idem? Nisam otišla kad si me prevario, kako sad da odem? I gde? I gde deca da odu?
A što mi je njih dvojicu bilo žao, i sad me duša boli kad se setim kako su ga se plašili! Ako