Kosovo je Srbija, tvrde jedni.
Kosovo je nezavisna država, tvrde drugi.
Svi se pozivaju na nešto tvrdeći da su im to argumenti. Zvanična politika moje države kojoj plaćam porez i koja ima zakonsko pravo da od mene traži da je branim nežalećidautojborbidamisvojživot je da je Kosovo deo Srbije. Predsednik i ministar inostranih poslova moje države
Seća li se neko Aleksandra Nikačevića? Da vam pomognem: bio je predsednik Saveza studenata Beograda početkom devedesetih godina, kada se "proslavio" pljuvanjem po studentima BU, koji su protestvovali protiv režima S. Miloševića, nazivajući ih izdajnicima i raznim drugim pogrdnim imenima, koji su tada išli u paketu uz etiketu izdajnika. Nakon toga je prvog dana NATO bombardovanja "oslobodio" radio B92, čiji je direktor bio do 5. oktobra 2000. To je bio nekada, a od pre par meseci je direktor AMSS, gde je postavljen partijskim dogovorom DS-a i SPS-a.
DS, kao najbolji učenici
Uvek me gane kada vidim kako se predstavnici dojučerašnje vlasti transformišu u ”nezavisne” intelektualce i žestoke kritičare svih demokratskih vlada od 2000. naovamo. Oni koji su do juče čučali u ćoškovima partijskih nusprostorija kako bi dobili priliku da ubace neku svoju rečenicu u stranačko saopštenje, odjednom se grabe za baklju slobode, demokratije i pravde, iznenada bivajući prosvetljeni naknadnom pameću, odjednom se guraju u red onih koji se diče ”činjenicom” da ”nikada nisu bili član/ice nijedne stranke”, kao da je to sertifikat Mense.
Skromna, i neupadljive spoljašnosti do te mere da je čak i kondukter ne pogleda dva puta kada kupuje kartu, gospođica Violeta je oduvek imala smisla za odmeren pristup sagledavajući širu sliku, a opet, fokusirajući se i na detalje koji, kako ona voli da kaže, uvek prave značajnu razliku.
Ako bi se pravila TOP lista profesija, na čije
Umereno moderna, mlada, i prijatne spoljašnosti, su neke od osobina koje njeni prijatelji i kolege primećuju. Ali ono što je vrlo bitno za samu Emiliju nije vidljivo na prvi pogled...
Širom planete strah od gubitka posla preuzima prvo mesto na listi strahova, a doskorašnji sasvim normalan strah od smrti je potisnut na drugo mesto. Mnogi solidni radnici danas gube posao zbog loše ekonomske situacije, i opšteg trenda brzog smanjenja troškova koji se načešće izvodi kroz otpuštanje zaposlenih. Emilija strahuje da je ona možda jedna od onih koji će uskoro smanjiti troškove u njenoj organizaciji.
Verovatno se i vama dogodilo da krenete u svoju omiljenu knjižaru, u kojoj godinama razgledate i kupujete knjige, a kada tamo stignete sa čuđenjem konstatujete da vaše knjižare više nema. Već desetak godina knjižare po Srbiji nestaju. U centru Beogradu prva je nestala Jugoslovenska knjiga iz Palate Albanija, a zatim su jedna po jedna nestajale Nolitve knjižare, knjižara Kultura, Rad i druge. Na mestima gde su nekada bile knjižare sada su parfimerije i butici modne i sprtske odeće i obuće. U neravnopravnoj borbi sa brendiranim parfemima, trenerkama i patikama knjiga je poražena.
Međutim, ne nestaju samo knjižare, već i velike izdavačke kuće i štamparije ( Prosveta, Nolit, Filip Višnjić, BIGZ ...).
Da li je reč samo o posledicama tranzicije ili su to znaci da je štampana knjiga, kakvu poznajemo više od pet vekova, u ozbiljnoj krizi, ne samo u Srbiji, već i u svetu?
Ja da, hvala. Večeras sam napravio prve potpise*.
Za potpisivanje su vam potrebni:
- Računar
- Čitač smart kartica,
- Lična karta sa aktiviranim "drugim parom" ključeva i sertifikatom "javnog ključa"** iz tog drugog para, izdatim od MUP Srbije
- Programi, koje možete skinuti sa sajta Sertifikacionog tela MUP, koje je ovlašćeno da ove sertifikate daje.
Jedanest je godina od NATO bombardovanja Srbije (to jest - tadasnje SRJ). U Srbiji se ova godisnjica više skoro ni ne obeležava. Da nije medija da (kako koji) podsete ovaj narod na 24. mart 1999. - malo ko bi se setio da su te večeri na Novi Sad, Beograd, Niš, Prištinu i sve ostale gradove po Srbiji počele padati prve bombe. Prve od nekoliko hiljada tona bombi...
To što