They said - You live once.
But you die twice.
First time was when you saw her eyes.
Love is murder. But a quiet one.
Love is murder without knife and gun.
Love is a murder, but I still live for love.
I am a self killer with my loving one.
ZALAZAK SUNCA IZNAD BEŽANIJSKOG GROBLJA
Retko biran, dalek put
zaboravio sam kako zvuče talasi
kojima se prepuštaš
ne čekaj me
Drugačiji svet leži iza žice, zida, rešetki
provlači se do mene, uvlači se u oglav
kao maestral
ne čekaj me
Zaboravio sam svoj gnev, pomiren
odlazim bez vetra pod krilom, kasom
ne čekaj me
nestajem
Postoji mesto, koje prizivam
gde su dani duži, gde me tama neće naći
Sve u meni vuče me daleko odavde
sve što želim ni vreme ne može da ispuni
propadam kroz atmosferu
gubim se
Zbogom prijatelji
Milan je osećao da je uvučen u kolotečinu novog dana i da je kao roze kravata u bubnju mašine za veš, zgužvan i pritisnut sa svih strana a opet nekako postojan i bitan, bitniji nego neka soknica ili treger majica pa opet ne toliko bitan kao bela košulja ili pantalone. Ekipa šibicara, koji su pomalo ličili na šibicare koje je najurio pre doručka, ušetala je na drugom kraju restorana i sela za prvi slobodan sto.
Za njima je ušao i Hakala i polako se dogegao do stola za kojim je sa Milanom do malopre sedeo sales manager sekte Uroborus Serbica. Seo je na isto mesto uz komentar kako je i dalje toplo.
- Sic je topao, imao si društvo?
- Nisi mi ti komandir – odgovori šaljivo – ma, pusti, bio je neki sektaš, nešto je lomotio o tajnama vasione, platio je čaj pa sam ga pustio da melje, donekle, koliko vredi čaj. Kad je potrošio kredit objasnio sam mu da je slobodan da nađe novu žrtvu.
Hakala beše sam. Doneo je za sto jedan čaj. Imao je na sebi crne pantalone, sivi sako i crnu majicu na kojoj je bila stilizovana zmija koja guta svoj rep. Neko vreme nije kratio kosu, ni bradu a zbog deformacije vilice, iako ne baš iste, podsećao je poprilično na Nikolu Kalinića koji se zamonašio.
ZVUCI TIŠINE
IV
Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.
Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno.
Da li da budem kao oni ili da budem sama?
Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.
Šta treba da bude neka bude, ja sam svinja od čoveka, a svinje jedu ljude... Šta treba da bude neka bude... Čuo se uživo glas koji je pevušio odnekud iz prostorije koja je najviše ličila na dobro uređen obor, ili možda čak na dnevnu sobu sa uglom za svinje. Iz druge prostorije dopirao je i zvuk radio aparata. Čule su se i svinje. Smrdelo je na krv, izmet i leševe. Četiri debele svinje su, iza sklepane ograde, kidale leš koji je čovek iz traktora istovario pred njih.
TIHI NAČIN
II
Koristim knjigu vrednu pomena, još uvek umotanu u šuškavi papir, poklon dobrodošlice prvi put kad si dolazila, da se zaštitim od najavljenog pljuska. Tvoja jakna je možda vodootporna ali ćeš kad dođemo u stan presvući pantalone. Učimo na greškama, najbolje na sopstvenim. Pratimo korake unazad, rekonstruišemo.
Više se ne plašim da rane neće zarasti. Ako strah ipak krene da se pomalja, puštam snimke preleta preko mirnih vodenih površina ili malih izolovanih šuma u poljima, gde se jedino čuje zvuk vetra i vode, vetra i lišća. Memorišem te prizore i zvukove, sutra kada ne bude konekcije.
Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.
Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku... Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.
Without wings, without tail
with no money and no way - unmistakable!
Unmistakable - below the Haven, above the Hell
Unmistakable - Just like stone, thrown in the sea - always in the center of waves spreading
PS. Ko Brega, jbt, reciklirah neke svoje stare stihove u novo ruho.
We are livin' in simulation.
We are taking stimulation. Just to go on. Just to don't fall...from the track.
We are livin' in simulation. With a lot of turbulation...of a fake reality from my fake personality.
We are lost.
On the cost
Of a desert island...in the promised land