TIHI NAČIN
II
Koristim knjigu vrednu pomena, još uvek umotanu u šuškavi papir, poklon dobrodošlice prvi put kad si dolazila, da se zaštitim od najavljenog pljuska. Tvoja jakna je možda vodootporna ali ćeš kad dođemo u stan presvući pantalone. Učimo na greškama, najbolje na sopstvenim. Pratimo korake unazad, rekonstruišemo.
Više se ne plašim da rane neće zarasti. Ako strah ipak krene da se pomalja, puštam snimke preleta preko mirnih vodenih površina ili malih izolovanih šuma u poljima, gde se jedino čuje zvuk vetra i vode, vetra i lišća. Memorišem te prizore i zvukove, sutra kada ne bude konekcije.
Ima toliko toga što bih ti ispričao ali sam izgubio način, a način je u pripovedanju najvažniji, oboje to znamo. Pored toga, mislim da gubim i reči. Ima toliko mesta na koja bih hteo da te vodim, ali sam izgubio ključ od stana i sad neko od nas dvoje uvek mora da bude u zatvorenom. Pored toga mislim da gubim i razum. Ima toliko mantri kojima bih mogao da uklonim kletvu, pravu vradžbinu koju si bacila na mene, ali jezik mi se zapliće. Svaki put kad sam se žrtvovao da bi me htela, ti si činila da nestanem. Tako da sada, čak i kada se urazumim i ne uvrćem jezikom, pronađem način i reči, one više nemaju težinu.
Seli smo i upoznali se. Razlika je deset godina. Taman. Rekao sam ti da ne želim više da patim. Ti si mi rekla da nemaš šta da mi ponudiš. Posle smo legli, u travu, ti na moju crnu duksericu. Maslačci su nam se uvlačili između lica i naočara za sunce. Naši svetovi su se dodirnuli, vrhovima prstiju. Letnja koža, miris pokošene trave, sunce koje nas napušta. Zagrlili smo se. Iskustvo me je naučilo da je to momenat u kom se devojka topi. Ti si se prepustila ali si čvrsto stajala na zemlji. Sada znam da te tada nisam poznavao.
Oči su joj bile hladne. Znam da mi sve govori onako kako jeste. Da se ne bih srušio, naslonio sam se na zid. Nije primetila da nešto nije u redu. Zavrtelo mi se. Legao sam na pod ispod njenih nogu. Sada mogu komotno i svest da izgubim, ne bih sebi otvorio glavu pri padu. Ne pratim je više s dužnom pažnjom. Brojim reči, do sto, pa ispočetka. Ne bi mi palo na pamet da će ponovo ovo da uradi. Ali joj verujem, sada joj verujem, iako mi se muti pred očima.
Devojčice i dečaci se igraju u parku ispred zgrade. Jedan tata i jedna mama nadgledaju sve te minijature. Prelazim ulicu, gazim svoju senku. Propuštam auto iz kog se čuje dobar bit. Uzimam kofer iz gepeka njenog malog auta. Otvaram vrata, uključujem grejanje, bojler. Pre nego spustim ključeve u keramičku činiju i napravim buku oslušnem da li se čuju koraci iz spavaće sobe. Ne čujem. Spuštam ključeve, pa kofer. Podižem pogled. Tu je. Smeje se. Dovoljan razlog da odgovaram na seriju trivijalnih pitanja o svakodnevnom životu, koji zapravo nemamo. Deca se igraju dok sunce ne zađe. A onda, negde iza mrtvog mosta, sunce ponovo izađe i svakodnevni život ponudi od sebe još jedan dan. Život je prazan bez osmeha.
nastaviće se...