"Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, ludje od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine."
„ E Obrene, muko moja, što dočekasmo i ja i ti? Da svijet s nama usta ispira. Da nam se smiju i od nas glavu okreću? A sve se protivu nas urotilo, k’o da smo se kamenjem na Boga bacali.
Kad nam se babo vrnu ranjen iz onog rata s Bugarima, mi se u prvi ma’ poradovasmo, samo kad živu glavu izvuče. A njemu rane nikako da zamire, džaba i ljekarije i melemi. Jedno vreme i bože pomozi, bar je porad sebe mogo ispred kuće izić. Pošljen ni to, no ga sve Vinka i ja između sebe izvodile, pa me živi sram iz’ede i sve glavu na drugu stranu okrećem.
„Ama nijesam ja njoj zlo pomislila, kol’ko bi sebi, no me opanjkaše dušmani, dušmanske im kosti zemlja ispovrnula. Vele da ja to od zlobe učinje' , da bratu napakostim što me ušjedelicom načinje. A što ću im ja? Malo li mi je moje muke, no i njima da se ispovedam? A sad ti velim, ne bi ja pljunula Obrenov 'leb što iz'edoh, pre bi jezik sebi iščupala.
Mene Jelena na sto muka stavi kad se s onim spanđa. Znala sam k'o što te gledam da je Obren ni mrtvu za tog ne bi dao, a ona uskopistila il' taj il' nijedan. A mene samo na pameti da ne prođe
Jelena ućutka molitvu u sebi, da oslušne čuje li se šta pred kućom. Tišina. „Ode li, ne bilo ga. Možda se pred kućom pritajio?“ Ne sme iz onog zaklona da izviri, pa reši da čeka dok se neko od Ljubičine čeljadi ne pojavi i hrabreći se tiho ponavlja: „Naić’ će neko, sigurno će neko doći. Ne more baksuz do vijeka pred kućom oklevati."Ko zna kol'ko je vremena drhtuljila, od straha i hladnoće što joj se kroz kroz mokru odoru uz noge pripila, pa se tiho pridiže i načini par koraka, kad je novi bol presavi. „Rano je, nije još trebalo da počne“.
Sva pompa oko susreta Kusturice i Sidrana podstakla je i mene da se oglasim sa misljenjem prije desetak dana u sarajevskom Oslobodjenju. Ako vas zanima, moja osnovna opservacija je da obojica umjetnika vole da su bliski vlastima pokusavajuc zadrzati aureolu disidentstva. Almodovarova podrska spanskom sudiji Garzonu kojeg vlasti zele suspendovati me podsjetila na Kusturicu koji je postujuci spanskog reditelja i svrstavajuci se u antiglobaliste antiholivudske provenijencije morao primijetiti da Alomodovar ide na demonstracije protiv rezima i establismenta dok je Kusturica bio pored Kostunice i
Osoba A: Jugi, Srbin, generacijama iz Prizrena, danas izbeglica, član odreda od 1954. godine, bio starešina Saveza izvidjača Kosova i Metohije
Osoba B: Oki, Turčin, deda po majčinoj strani Crnogorac, iz porodice starosedelaca, član odreda od 1968. godine, sada rukovodi odredom
Osoba C: Kujtim, Albanac, član odreda od 1970. godine, uvek tu kad treba
Osoba D: Đafa, svi misle Albanac a on Turčin, član odreda od 1982. godine, neizbežan
Osoba E: Hipi, Rom, sasvim drugačiji od nadimka koji nosi, član od 1968. godine, najveći veseljak
Osoba F: Salja, Albanac, član od 1978. godine, najmirniji od svih, ali poslovno najuspešniji
Tih dana kada je nastala ova najpoznatija džez fotografija ja sam se već otrgao uticaja oca i duboko zavaljen u majčinoj materici živeo svoj društveni život fetusa. Dok su jula 1958. godine tačno u 10 sati najznačajniji umetnici zlatnog doba džeza strpljivo pozirali fotografu Esquire magazina Art Kane-u
Dnevnik nisam vodio nikad. To mi je uvek delovalo tragično prepotentno. Zapisivanje događaja iz sopstvenog života, uh! Šta tu ima da se zapisuje i pamti? I još gore! Da se kasnije čita!?... Jedan prijatelj mi je govorio da grešim i da treba zapisivati crtice: zvao Škarica i potvrdio za Zagreb, bio žur kod Sande u D. 48; sedeo sa Miletom i Galićem celo popodne...Iz takvih opaski može čovek, kaže taj moj drug, da rekonstruiše sve što želi.
Ja to nisam mogao. Zato nikad i nisam čitao tuđe dnevnike.
Sem kad sam bio u vojsci. Tamo sam otišao u trenutku vrlo nepovoljnom
Uzasno me puno stvari frustrira u poslednje vreme. Vec davno vremena ima kako tvrdim da je Pancevo totalni Twin Peaks. Sto vise vremena prolazi, sve mi se vise cini da zivimo u Twin Peaks-u, a da je Pancevo samo jedan sokak.
Secate se kada Dejl Kuper u san-li-je-java-li-je sceni odlazi u sobu sa crvenim zavesama u kojima ga ceka patuljak koji prica unazad? Pa onda onaj kosmati duh-ubica, pa mala zena prostitutka, pa zena sa panjem, onda ona jednooka Nadin...
A naizgled svuda idila. Lepa priroda, potok, slap, blueberry pie...
Katarina Rebraca mislim da je dotakla zvezdu