Drage i dragi saradnici, saradnice, članovi, članice, prijateljice i prijatelji, drugari i drugarice, simpatizeri i simpatizerke
Udruženje RODITELJ je konačno, nakon skoro pet godina vrednog rada, obezbedilo kancelarije!
Prostor se nalazi u centru Zemuna, TC Zemunikum, lokal 44, (ulaz iz Glavne i sa Magistratskog Trga). Ali, kancelarije su nam za sada prazne. Na žalost, naša sredstva nisu dovoljna da kupimo i sve što je potrebno da bi ta kancelarija bila adekvatno opremljena. Zato, ako želite da dođete da popijemo kafu,
Kad sam konačno sela (u stvari legla) za tastaturu shvatila sam da ne znam ni odakle da počnem, ni čime da završim, da nemam nikakav koncept i da ću vrlo verovatno skliznuti u nekakvu patetiku i žal za mlados` a da neću uspeti da zaista prenesem nekakvu emociju, a nekmoli korisnu informaciju.
Govor Aleksandra Bekana Todorovića, počasnog i doživotnog predsednika Gradjanskog pokreta "JESTE SVEjeDNO"
...na vecerasnjoj Prvoj Početnoj i 18. Završnoj Tradicionalnoj Konvenciju Tačno u 18 na splavu Office pub na Zemunskom keju:
Dame i gospodo, drugarice i drugovi, braco i sestre, muskarci i zene, vi u paru i mi u samici – Dobro vece I dobro nam dosli, mada je potpuno svejedno i da niste i da jeste dan!
On Monday 5 October I attended a talk on British women in Serbia in the First World War. Many of these women are well known in Serbia, although barely known in the UK. Around 3,000 foreign medical workers served in Serbia during the war, of whom approximately 700 were from the Scottish Women's Hospital (SWH). Not all the volunteers were Scottish - they were international - but they were all women.
(zabeleženo povodom nekih platana s jeseni 2010 godine … )
Beograđanin sedi ritualno kao svakog jutra uz kafu na uskoj terasi stana na petom spratu i uživa u panorami uske ulice, negde oko Bulevara Kralja Aleksandra na Zvezdari, gleda debelog, neobrijanog komšiju prekoputa koji na balkonu pokušava da popravi mašinu za sudove. Onda je na ogradu terase sleteo osedeli Gačak(1), protresao perjem i procedio nešto kao «e, jebi ga ... «. Sedeli su tako neko vreme, obojica nepomični, u tišini remećenoj povremeno bukom od radova na mašini sa druge strane ulice, svako od njih utonuo u sopstvene misli, osećali su prisustvo onog drugog, neka pozitivna vibracija je strujala na terasi. Potrajalo je neko vreme dok se obostrano nije pojavila želja za komunikacijom, Beograđanin je poluglasno, da ne ispadne nametljiv, pitao Gačka kako je i čemu ona dešperatna izreka pri sletanju na ogradu, onda je počela Gačkova tirada, kao da je popustila brana na Drini a jezero krenulo u oticanje ...