U jesen 1970. Natanijel upisuje kontrabas na Džulijardu, pod mentorstvom H. Menša, bivšeg člana njujorške filharmonije i jednog od najistaknutijih američkih kontrabasista. Ambiciozan i prepun energije, Natanijel je vrlo brzo postao i deo velikog koncertnog orkestra škole. U početku je, dakle, ova pripovest obična bajka - profesori imaju samo reči hvale, inteligentan, talentovan, vredan, uvek raspoložen i besprekorno
Institut za praćenje kretanja na svetskoj elektronskoj mreži popularno zvanoj internet - smešten je, naravno, u Americi. Istraživanja ovog Instituta nemaju nikakve veze sa žrtvama zemljotresa na Haitiju kojima je sada dobrošao svaki cent, peni, pfening, svaka para, lipa, denar, kruna...
Svet koji vapi za izlazom iz ekonomske krize čini se treba da istruže džepove kako bi poslao neku crkavicu za nužne potrepštine i hitne nabavke unesrećenima koje pod ruševinama još uvek traže. Međutim, novac se u svetu istovremeno i baca koliko i štedi. Evo šta kaže taj američki Institut:
Opste narodno veselje, nepresusni izvor inspiracije… svadba.
Dakle, moj covek I ja smo u vezi duze od tri godine, I planiramo naravno da se vencamo, datum se jos ne zna, jer se nadamo da uskoro poboljsamo stambenu situaciju pa da usledi svecani cin.
E sad, taj svecani cin, u narodu poznat kao svadba je nas kamen spoticanja.
Moj covek I ja smo protiv svadbe. Mi bi seli na motor, svratili do maticara,
Košmarna vremena
jedna sasvim obična priča
Na vrata ordinacije ulaze dve devojčice. Starija, koja sa sobom vodi mlađu sestru, učenicu sedmog razreda, sa povredama na licu. Došle su same, kažu prebio je otac, a majka od muke i srama, ostala kući.Deca kažu, mama je tehnolog bez posla, dijabetičar i pod lekovima je.
Danas je otac otišao na posao, kao i mnogo puta do sada. Čovek visoko obrazovon, po zanimanju pravnik, sa preko trideset godina radnog staža, vredan, pošten i ugledan građanin. Mislile
- preko kolena, s kolena na koleno
Gost - autor: Vukica Kotarić
(Vukica nema nalog na B92, i nešto nije sklona da ga otvori... ako bude zanimljivih komentara, to će je možda ponukati da to učini, nadam se...)
Zvala se Hermosa Diego... sa 16 godina, koliko je tada imala, izgledala je kao devojka koja je zašla u ozbiljan svet ženskih tajni, nevinog pogleda i naivnog smeha, ostavljajući bez daha svakog ko je ikad imao priliku da barem pet minuta udje u njen svet. Vitka, kako samo mogu biti devojčice toga doba, lako je koračala
Evo zgodnog naslova posle onog o kulturi komunikacije. To su kljucne reci teksta koji cu preneti, da ne bude zabune. Vec duze vreme razmisljam o toj fascinaciji cinjenicom da neko radi u inostranstvu, za koju ljudi misle:
a) da je dokaz kvalieta
b) da je onaj o kom se radi prodao dusu i identitet za pare
Na stranu privatne fascinacije, ali pitam se da li institucionalizovane senzacije nastaju kao :
a) rezultat potrebe za senzacionalizmom
b) nipotizma i korupcije?
I dok se ja tako pitam, moj drug Boban pise o tome. Evo, procitajte i sami: